Ako istoriju podrazumijevamo u njenom najužem značenju - nauka koja proučava prošlost ljudske zajednice na osnovu istorijskih izvora, onda nema prostora za improvizaciju da istoriju pišu pobjednici. I pobjednici i poraženi u političkoj prošlosti ostavljaju svoje istorijske izvore, koji zajedno čine istoriju toga naroda. Narodi koji pokušavaju (uvijek bezuspješno) da prikriju istorijske izvore poraženih predaka, opasno srljaju u totalitarno društvo.
Političku prošlost crnogorskog društva XX vijeka, po mom mišljenju, karakterišu dvije bitne odrednice. Prva odrednica je da je u ideološkom smislu XX vijek u Crnoj Gori protekao bez ideologija koje su se ukorijenile ili pak potekle sa ovog prostora. Fašizam, komunizam i donekle nacizam kao najrasprostranjenije svjetske ideologije XX vijeka, uvezene su u crnogorsko društvo. Niti jedna od ovih ideologija nije u Crnoj Gori dublje zaživjela u vrijednosnom smislu. Međutim, ono što jeste naša istorijska odrednica je lako prihvatanje totalitarnih metoda primjene ovih ideologija od strane domaćih političkih elita prema društvu u cjelini. Prostije rečeno, Crnogorci nijesu značajnije prihvatili ni jednu od ove tri ideologije, ali su se zato spremno podvrgnuli totalitarnim metodama svojih političkih elita. Za fašiste država je vrhovna vrijednost koja se nameće bez ostatka društvenim grupama, za naciste ta najveća društvena vrijednost je nacija, a za komuniste je to proletarijat. Kao što se zna, totalitarne države ne biraju sredstva. Njima se njihov krajnji cilj čini tako uzvišen, da misle da on sam po sebi opravdava sva sredstva koja se upotrebljavaju za njegovo ostvarenje. Ako se makar i površno prisjetimo primjera iz prošlosti, biće nam ova teza odrednica jasna. Previše lako i poslušno prihvatamo nametnute ideološke metode. A to je osnovni preduslov za totalitarno društvo.
Druga odrednica koja karakteriše našu istoriju su izvjesna “istorijska čvorišta” koja opredjeljuju daljnu društvenu sudbinu jednog naroda. Opet po mom sudu, crnogorsko društvo je u bližoj prošlosti imalo čak dva ovakva čvorišta. Hronološki mjereno to su godine 1945. i 2006. Tada smo za duži period kao društvo opredjeljivali svoj razvoj na ovom prostoru. Oba puta smo reagovali kao par ekselans totalitarno društvo. I Komunistička partija Jugoslavije i Demokratska partija socijalista su se postavile kao stranke koje imaju isključivo pravo da predstavljaju proletarijat ili kasnije državu i naciju. Obije ove stranke su imale svoje vođe, koje su veličali do stepena mesije, i sa njihovim ličnostima se pokušavalo poistovjećivati čitavo društvo. Klasična obilježja svih totalitartnih društava. Opet da uprostim odrednicu - na našim “istorijskim čvorištima” birali smo totalitarizam kao model društvenog ustrojstva.
Da li je Crna Gora danas totalitarno društvo? Izvjesne su neke istorijske paralele. Prva paralela je da u ovim evropskim strateškim prestrojavanjima mi kao društvo opet nemamo skup naših ideja, vrijednosti i moralnih načela koji su sinonimi za ideologiju. Priča o evropskom putu Crne Gore i građanskom društvu nije ništa drugo nego lijepljenje drugih ideologija bez njihovog suštinskog prihvatanja i primjene u društvu. Zato tako dugo i pregovaramo sa Evropskom unijom. Osim toga, mi kao društvo tražimo novu partiju i njenog vođu. Tražimo kao društvo novog “oca nacije” i “spasitelja”. Mnogi među nama danas kažu da je PES jednako DPS, i to ne u pežorativnom smislu. To kažu nadajući se da će PES biti ta nova totalitarna stranka sa svojim vođom koja će promovisati vrhovnu vrijednost društva. Uostalom, partitokratija kao model uređenja društvenih odnosa i dalje vrlo dobro funkcioniše.
Od totalitarne države za jedno društvo jedino je pogubnija totalitarna država bez ideologije koja je sama sebi svrha. Crna Gora je danas opet pred izborima.
Bonus video:
