Da li će Crnogorci uspjeti da se odbrane od najnovijeg udara na njihov identitet, porodicu i korijene, ili će one vrijednosti koje su naslijedili od svojih predaka baciti u Moraču?”, zakačila se i ova bezmalo hamletovska dilema u nekom od brojnih novinskih napisa povodom objelodanjivanja Nacrta zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja. Po izvještajima nekih “duševnih” medija, ovaj predloženi zakonski tekst podigao je na noge većinsku Crnu Goru, dok je Mitropolija CP javno uputila oštro upozorenje državnim vlastima da ne usvajaju taj zakon.
Ako tome dodamo bruto domaću poslovičnu sklonost teorijama zavjere koje se šire po petparačkim medijima i društvenim mrežama - u ovom slučaju da će djeca od 8, 5 ili čak 4 godine samostalno odlučivati o promjeni rodnog identiteta, možemo samo nazrijeti manipulativni potencijal jedne ovakve teme.
U čemu je problem?!
Pravo na samoodređenje tautološka je vrijednosna tekovina koja pored rodnog, obuhvata i prava na vjersko, nacionalno, seksualno i svako drugo samoodređenje. Polazeći od fundamentalnog prava na slobodu i slobodan izraz ličnosti, rodni identitet predstavlja legitimni osnov određenja koje izvire iz doživljaja seksualnosti sopstvenog bića. On se može, ali ne mora poklapati sa polom kao anatomskom karakteristikom. Po intenciji zakonopisca, upravo rodni identitet predstavlja referencu za priznavanje prava na promjenu oznake pola, imena i matičnog broja. Ovo pravo imaće i maloljetnici stariji od 15 godina, ali oni neće moći samostalno da podnesu zahtjev, već će u njihovo ime to moći da učine njihovi roditelji, što se često slučajno ili namjerno previđa.
Iako ova i druga rješenja sadržana u Nacrtu u izjavama za medije ocjenjuju suludim i besmislenim, poručujući da o tom pitanju ne smije biti pogađanja, iz Mitropolije istovremeno pozivaju na dijalog na tu istu temu - oko koje ne smije biti pogađanja. Najavljuju da će preduzeti sve zakonom dozvoljene radnje kako bi “ovu sramotu i bruku udaljili iz zone ozbiljnog ljudskog razgovora i odlučivanja”.
“Crkva Hristova”, kako se MCP ovim povodom učestalo predstavlja, pravda se da ima razumijevanja za osobe koje su promenile pol te da ono proizilazi iz saosjećanja prema (nečijim) ličnim patnjama i emotivnim traumama, ali nema razumijevanja za zakon koji takvu “traumu” širi na cijelu populaciju.
To znači da “Crkva Hristova”, za razliku od medicine, doživljava transrodne osobe kao bolesne, tj. one koje je neka fizička ili psihička trauma ili emocionalna patnja dovela u takvo stanje da požele promjenu pola, pa “Crkva Hristova”, saosjećajući sa njima, a opet smatrajući tu njihovu “traumu” maltene zaraznom, ne želi da se ona proširi na cijelu populaciju.
Zanimljivo je recimo da jedan dobar dio “Crkve Hristove” za koronu i morbile ne misli da su zarazni.
Odredba koja ih je posebno začudila je ona prema kojoj je izričito zabranjeno tražiti od osobe koja zahtijeva promjenu oznake pola da u tu svrhu obavlja ili pruži dokaze o obavljenim medicinskim pregledima i intervencijama, što znači da u tu svrhu nije potrebno pružiti dokaz o obavljenoj hirurškoj intervenciji, niti psihijatrijskom pregledu. Oni podsjećaju da se medicinski pregled traži kao uslov u mnogo banalnijim životnim situacijama nego što je ova, misleći vjerovatno na dobijanje vozačke ili sanitarne dozvole.
Složićemo se svi, pretpostavljam, da nimalo banalna životna situacija nije ni nečija odluka da se zamonaši ili da stupi u brak, jer te, kao i druge koje ne spadaju u red banalnih, takođe imaju dalekosežne posljedice po tu osobu i njeno okruženje, u prvom redu porodicu. Niko im za to ne traži ljekarsko uvjerenje, niti treba da ga traži.
Otac Gojko Perović kaže da dijete do svoje osamnaeste mora biti dijete i ništa drugo, i da ono nema potrebnu zrelost da samostalno donosi odluke.
Ne misli valjda da su ti “mali đavoli” neka bespolna anđeoska stvorenjca?! Sigurno ne misli da djeca, odnosno maloljetnici, nisu u stanju da u nekom trenutku svog sazrijevanja, recimo u pubertetu, osjete nešto iz domena sopstvene seksualnosti ili da, božemoj, promišljaju i o svom rodnom identitetu.
“Kao Crkva, mislimo da imamo mnogo važnijih tema za donošenje zakona sada u ovom periodu života crnogorskog društva”, zaključio je na ovu temu Perović. Nije pod tim naravno mislio da smo još uvijek u srednjem vijeku, već možda da crnogorsko društvo trenutno ima prečih stvari od podilaženja nečijim “izopačenim” porivima.
Trenutno, međutim, ukoliko bi neka osoba u Crnoj Gori poželjela da promijeni oznaku pola u dokumentima, morala bi se prije toga podvrgnuti medicinskoj proceduri prilagođavanja pola rodnom identitetu, koja ima jednu “malu” nus pojavu - sterilitet. To valjda mijenja stvari i ipak čini donošenje ovog zakona društveno značajnim i prilično urgentnim za nekog koga se to tiče.
Mitropolija je ovim povodom uputila poziv “ministrima i poslanicima koji su pravoslavni hrišćani”, da se prema ovom zakonu izjasne u skladu sa svojim vjerskim ubjeđenjima i moralnim principima.
Tako se poslanik Milan Knežević već izjasnio rekavši da očekuje da niko neće podržati “nešto što bi moglo da izazove nove tenzije i konfuziju u državi” i da on i poslanici stranke čiji je predsjednik neće glasati za “zakon koji u potpunosti urušava tradicionalni i duhovni identitetski kod Crne Gore”, kao i da je “zabrinjavajuće da je neko mogao uopšte i da razmišlja u tom pravcu”.
Sluti, čini mi se, da je taj neko “peder”.
Piše se po novinama i da je ovaj zakon unio mnoge brige i zebnje u crnogorske tradicionalne porodice i da su brojne majke, kao stubovi familija, zabrinute za budućnost svoje djece.
Jedna od njih svjedoči da je osim snažnog zemljotresa koji je nedavno pogodio Crnu Goru ovih dana osjetila nešto još pogubnije i po djecu i po roditelje, a to je ideja sadržana u Nacrtu zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta, na osnovu “nekog” samoodređenja, kojim bi se vršila promjena pola nakon petnaest godina starosti čovjeka. Pita se ona, kakve da budu reakcije jedne majke iz Crne Gore koja je rodila ćerku i sina, pri tom su oboje potpuno zdrava djeca, svjesna svog identiteta u svakom smislu te riječi, i nastavlja dilemu: “Čija je ideja da naša djeca budu podvrgnuta promjeni pola i kome je stalo do ostvarenja takvih anti-ljudskih ciljeva?” Ograđuje se da kao majka i pisac nema ništa protiv ljudskih sloboda i izbora, ali se i te kako protivi “urušavanju tradicionalne porodice i promjene njenog identiteta”.
“Zašto bih, ako sam kao mati željela sina, i rodila muško čedo, nakon nekog perioda njegovog odrastanja insistirala da se on pretvori u nešto protivprirodno, protivčovječno, zarad ambicija i modernosti ćudljivog Zapada? Ko ima pravo da preobrazi ljepotu, ženstvenost i nježnost moje kćeri ili da joj nametne nešto neprirodno što nijedna normalna mati ne bi poželjela. Čemu sve to? U šta se pretvorio savremeni čovjek? Čemu teži? Sva objašnjenja svode se na teorije o slobodama modernog čovjeka. Ne mislim da su to slobode”, nakon plejade retoričkih pitanja, zaključuje ova majka.
Iz ovoga vidimo da ona možda strahuje da bi njenog zdravog sina neko odveo i od njega napravio ćerku, a od lijepe, ženstvene i nježne ćerke napravio sina zarad ambicija i modernosti ćudljivog Zapada. Vjerovatno se boji da bi tako dobila ćerku i sina, iako već ima sina i ćerku.
Priča se i da je grupa zabrinutih građana pokrenula peticiju putem društvenih mreža, zahtijevajući da se o Zakonu o prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja odluči na referendumu.
Formalno, predlog za raspisivanje referenduma može podnijeti najmanje 10% birača, međutim, problem za one koji žele referendum o ovom pitanju je u tome što Ustav Crne Gore smatra ljudska prava i slobode svojim “rezervatom”, pa članom 6 propisuje da Crna Gora jemči i štiti prava i slobode kao nepovredive kategorije, normirajući sledstveno tome i obavezu svakog da poštuje prava i slobode drugih.
To znači da predmet referenduma ne mogu biti zakoni koji se odnose na ljudska i manjinska prava i slobode.
Problema dakle nema. Ovakvi problemi nastaju onda kada neko namjerno ili u neznanju preuveličava stvari i daje im konotaciju koju one u realnosti nemaju. Kako se iz neznanja često rađa strah, on tada preuzima kontrolu i upravlja našim rasuđivanjem.
Zakon koji omogućava pravo ljudskom biću da se izrazi onako kako se osjeća i da tako bude prepoznato i priznato u pravnom životu i u svojoj zajednici predstavlja iskaz zrelosti jednog društva i njegovog humanog opredjeljenja. On neće nauditi niti tom društvu, niti porodici, kako se najčešće u negativnim reakcijama na njegovo moguće usvajanje sugeriše. Naprotiv, zakonskim potvrđivanjem neotuđivog prava i našim prihvatanjem da neko bude to što jeste osnažujemo osnovnu jedinicu društva.
Autor je advokat
Bonus video:
