Svjedoci smo da se u Crnoj Gori borba protiv partijskog zapošljavanja, zloupotrebe javnih institucija i neodgovornog upravljanja javnim institucijama i javnim dobrima, iskazuje kroz kritiku tzv. „uhljeba“. Iako je ta kritika i te kako opravdana, s obzirom na sveprisutnost partijskih zloupotreba, ona često poseže za jednim vrlo problematičnim konceptom meritokratije. Sama ideja da ljudi koji preuzimaju javne funkcije moraju da ispunjavaju lične i profesionalne kritertijume, nije problematična ali to nije ono što meritokratija zapravo znači.
Zamislite Crnu Goru u kojem se vaš naporan rad, talenat i dostignuća cijene kao jedini ključ za otključavanje vrata uspjeha. Sve u vašoj budućnosti je isključivo rezultat svega što ste postigli. Zvuči pošteno, zar ne? Ovo je obećanje meritokratije, principa koji se često uzima kao kamen temeljac u svim pravednim i pravičnim društvima. Ipak, dragi čitaoci, obećanje meritokratije sa sobom donosi mnogo složenije strukturne probleme, posebno u društvu u kojem raste populizam unutar krhke neoliberalne ekonomije.
Meritokratija je ideja da pojedinci treba da napreduju na osnovu svojih sposobnosti i napora, a ne svog društvenog statusa ili porijekla. To je koncept koji duboko rezonuje sa našim osjećajem za bolju budućnost i bolju društvenu zajednicu. Međutim, stvarnost meritokratije otkriva zabrinjavajuću sliku.
Prvo, pojam meritokratije pretpostavlja jednake uslove u kojima svi imaju jednake šanse da uspiju. Ipak, startna linija je daleko od jednake. Djeca rođena u bogatstvu i privilegijama imaju pristup boljem obrazovanju, imaju više resursa i pripadaju uticajnim krugovima. Na primjer, studija iz 2019. godine koju je sproveo Sutton Trust otkrila je da studenti iz bogatijih sredina imaju dvostruko veće šanse da pohađaju prestižne univerzitete u poređenju sa svojim manje bogatim kolegama, čak i sa sličnim akademskim sposobnostima. Ovaj disparitet naglašava fundamentalnu manu meritokratskog ideala: uspjeh se često zasniva na prednostima koje neko nasljeđuje, a ne samo na ličnim zaslugama. U Crnoj Gori je odavno jasno - imamo pobjednike i gubitnike tranzicije. Pogodite čijoj djeci meritokratija daje prednost!
Drugo, meritokratija teži da previše pojednostavi uspjeh kao direktan rezultat individualnog truda i talenta, zanemarujući ulogu društvenih faktora. Ovaj mit održava opasan narativ u kojem oni na vrhu vjeruju da zaslužuju svoj status, dok se smatra da oni na dnu nisu dovoljno radili. Majkl Sendel, u svojoj knjizi "Tiranija meritokratije", tvrdi da ova perspektiva narušava naš kolektivni osećaj empatije i solidarnosti. To nas zasljepljuje od strukturalnih nejednakosti koje ograničavaju mogućnosti za mnoge, stvarajući podjeljenije i ogorčenije društvo. A u ogorčenom društvu, vrlo je lako problematizovati priču identiteta i servirati populističke platforme.
Treće, neumorna težnja za meritokratskim uspjehom podstiče okruženje u kome se vrijednost mjeri dostignućima, što dovodi do stresa, sagorijevanja (burnout sindrom) i sveopšteg osjećaja neadekvatnosti. Pritisak da se istakne po svaku cijenu može da umanji vrijednost neekonomskih doprinosa, kao što su osjećaj za njegu i brigu o slabijima, o zajedničkom doprinosu zajednici, koji su ključni za društveno blagostanje. Ovaj paradoks naglašava kritički previd u meritokratskoj ideologiji: ona ne uspijeva da prepozna i nagradi različite oblike vrijednosti koje pojedinci donose društvu. Na koncu, priča o meritokratiji nastavlja ideologiju reganizma i tačerizma, koji su oblikovali neoliberalnu ekonomiju u kojoj je blagostanje pojedinca jedina mjera slobodnog i uspješnog društva. Kao rezultat pogrešnih politika, indeks nejednakosti pokazuje veći disparitet između bogatih i siromašnih danas nego što je to bilo uoči Francuske revolucije (Piketi, 2014). Neoliberalna-meritokratska formula se ušunjala u sve društvene pore kao i u nauku. Umjesto da bude objektivni i nezainteresovani posmatrač procesa, istraživanja pokazuju da postoje hegemonistički oblici psihološke nauke koji su umiješani u neoliberalni projekat.
Naime, u toku prethodne tri decenije psihologija često promoviše tzv. preduzetničko razumijevanje jedinke kao razvojnog projekta, imperativa za ličnim rastom i ispunjenjem kao jedinim ispravnim načinom za samoregulaciju. Bez preduzetničkog duha, pojedinac u društvu ne može da napreduje. Tako npr. Džordan Peterson, kanadski psiholog i profesor, konstantno naglašava individualnu odgovornost kao jedini faktor koji određuje nečiji uspjeh kao društveno odgovorne jedinke. Njegova kritika politike identiteta i postmodernizma je uglađena kapija ka konzervativnim i desničarskim ideologijama. Na vrlo vješt način Peterson ignoriše sistemske i strukturne faktore koji doprinose društvenoj nejednakosti.
Kada vam obećavaju meritokratiju, uvijek pročitajte njihove biografije i procijenite koliko su i sami zaslužni da budu na poziciji onog koji obećava
Kako pomenuh ranije, promocija meritokratije je takođe usko povezana sa porastom populizma u neoliberalnim demokratijama. Populističke vođe često iskorišćavaju pritužbe onih koji se osjećaju izostavljenim u sistemu, obećavajući jednostavna rješenja za ekstremno složene probleme. Ovaj fenomen odražava duboko ukorijenjenu frustraciju sistemom koji se čini namještenim protiv prosječne osobe, podstičući političku polarizaciju i podrivanje demokratskih institucija. Ni Crna Gora nije imuna na ovaj fenomen.
Da bismo njegovali inkluzivnije i saosjećajnije društvo, moramo preispitati našu opsesiju meritokratijom. Ovo uključuje prepoznavanje inherentne vrijednosti svih pojedinaca, bez obzira na njihov ekonomski učinak, i stvaranje puteva za različite oblike uspjeha. Politika koja promoviše jednake mogućnosti, kao što je jednak pristup kvalitetnom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, ključni su koraci u ovom pravcu. Štaviše, njegovanje kulture koja vrednuje saradnju i zajednicu u odnosu na konkurenciju može pomoći u popravljanju društvenog tkiva rastrganog problematičnim idealima njegovanim na ovim prostorima decenijama.
Iako je privlačnost meritokratije neosporna, njena primjena u svijetu prepunom nejednakosti i privilegija otkriva pogrešan sistem koji često pogoršava društvene podjele. Kritičkim ispitivanjem pretpostavki na kojima počiva meritokratija, možemo početi da zamišljamo društvo koje zaista cijeni pravičnost, saosjećanje i različitost. Dok se krećemo kroz izazove 21. vijeka, težimo svijetu u kome uspjeh nije samo penjanje uz merdevine, već i podizanje jedni drugih.
Mislim da je jako važno da se u javnom diskursu problematizuje ova tema, jer je borba protiv zloupotrebe javnih ustanova, u ovom trenutku, samo vješto maskirana borba protiv javnih ustanova. Obično su oni koji su najglasniji kritičari sistema koji imamo i oni koji od istog sistema najviše dobijaju. Tzv. zapošljavanje po dubini kao politički kompromis, nije ništa drugo nego primjer da ti glasni kritičari neće kompetentne već one koji su to zaslužili po političkoj jednačini. Na kraju krajeva šta je to do „privatizacija“ javne institucije.
Za one koji su zainteresovani da dublje uđu u kritiku meritokratije, „Tiranija meritokratije” Majkla Sendela nudi ubjedljivu analizu njenog uticaja na društvo i moralnih dilema koje ona predstavlja. Za početak možda i da počnemo od vrlo prostog zadatka: kada vam obećavaju meritokratiju, uvijek pročitajte njihove biografije i procijenite koliko su i sami zaslužni da budu na poziciji onog koji obećava.
Autor je istraživač na Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci
Bonus video:
