Na muzičkim festivalima diljem Titove Jugoslavije, pjevao je Drago Diklić ode glavnom gradu Hrvatske… Najčešće: Zagreb je najljepši grad… Uzor mu, takođe Zagrepčanin, Stjepan Džimi Stanić. A kad je onomad proslavljao devedesetpeti rođendan, popularni Džimi reče: Jedan život imamo i moramo uživati; malo dobre glazbe, malo fine klope i to je to…
Zagreb.
Leži uglavnom na Savi; politički, kulturni i privredni centar hrvatskog naroda; sa Univerzitetom (Sveučilištem) osnovanim 1874. godine. Veliko kulturno-prosvjetno središte.
I: evo me u Zagrebu poslije bezmalo četiri decenije. Čudan osjećaj. Grad isti, a nije isti. Nema Krleže, nema Gustava Krkleca, nema Arsena Dedića… Od prije neki dan, ni Veljka Bulajića... Očekivao sam da ga sretnem, da mu prenesem što je Tito o filmu Bitka na Neretvi rekao u razgovoru s Mihailom Lalićem 8. avgusta 1970. na Žabljaku.
- Druže Laliću - obratio se Tito piscu - čitao sam Vaša djela i po mom mišljenju Vi ste veliki umjetnik, ali neka o tome sudi književna kritika, a ja kao predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije hoću da Vam kažem da ste i do današnjega dana ostali pravi komunist i partizan. Ja sam htio odavno s Vama da se pitam, jer sam Vaše stvari čitao. A film Bitka na Neretvi je jaka stvar, u Japanu je sada na prvom mjestu, meni se jako dopada, a Veljko Bulajić je veliki reditelj…
Prisjetio se Tito sudbonosnih trenutaka pred bitku na Neretvi.
- Čitavu noć sam šetao i razmišljao što da radim. Tamo gdje je sada brana bio je most. Naredio sam Volođi da ruši most - sjećao se Tito. - To je Njemce zbunilo; tu smo ih razbili. Tu smo smrtni udarac zadali četnicima. I to je Bitka na Neretvi dobro dala. Film je i u Americi postigao veliki uspjeh iako se tamo prikazuje skraćena verzija…
Na dan mog dolaska u Zagreb, Veljko Bulajić je preminuo u devedesetsedmoj godini. Redovno je dolazio na događanja u Crnogorskom domu. Ali, rekoše mi, posljednji put je bio u decembru prošle godine.
Veliki Veljko…
Telefoniram Goranu Miliću, s kojim sam davnih osamdesetih izvještavao s tridesetpetog zasijedanja Ujedinjenih nacija u Njujorku. Tada me primio Kurt Valdhajm, generalni sekretar UN i dao mi intervju. Reče mi Goran da upravo putuje za Japan da pravi one svoje putopisne emisije, koje se emituju na prvom programu Hrvatske radiotelevizije…
Cingaraju plavi tramvaji kultnom Ilicom, u kojoj je, dok je bio u emigraciji, stanovao znameniti crnogorski pisac Jevrem Brković.
Vedar, topao dan. Mnoštvo mladih ljudi na Trgu Bana Jelačića veselo ćaskaju. Lepetaju golubovi. Tkalčićeva ulica, koja izbija na park Tuškanac, puna turista; privlači ih ovaj stari dio Zagreba… Svickaju telefoni; putuju fotografije za uspomenu. U blizini čuvena pijaca Dolac. Na padinama, uz Tkalčićevu, probeharalo voće…
Svratih u Gradsku kavanu da popijem “kahvu”, kako bi rekao Andrić.
Brojni zagrebački kafei puni mladih, razdraganih, ali i starijih, elegantno odjevenih, Zagrepčana i Zagrepčanki. Mene se posebno “dojmila” gospođa u ljubičastom šeširu…
Vidi se: Hrvatska je u Evropskoj uniji. Doduše, i ranije, kao i susjedna joj Slovenija, u odnosu na “brdoviti Balkan”, bila je u Evropi. Sad je i zvanično.
Hrvatska je Evropa.
Na bulevarskoj čistini visoko vijori državna zastava Hrvatske. Ispred nje, u prirodnoj veličini skulptura Franja Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske…
Podsjećanje na Krkleca (Gundulićeva 48); u njegovom domu dvije slike crnogorskih slikara, Mila Milunovića i Jovana Zonjića. Zborio je Krklec da je Matošev šegrt. Upravo prođoh pored bronzanog Matoša…
Svrha mog kratkog boravka u Zagrebu je poziv Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” da predstavim svoju najnoviju knjigu “Susreti”. Izdavač je podgorički Unireks, a knjigu je sufinansirao Glavni grad Podgorica - Sekretarijat za kulturu i sport.
Veče je u Crnogorskom domu otvorio Bojan Radulović, predsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb. Zatim su govorile dr Željka Lovrenčić, ispred Društva hrvatskih književnika i književnica dr Lidija Vukčević Vučurović.
Zahvalio sam se na divno organizovanoj promociji. Donio sam na poklon nekoliko “Susreta”. Tražili su da ih potpisujem. Jedan od prisutnih dođe i reče, napišite mi uz ime i prezime, Crnogorac sa dna kace…
Priđe mi Milanka Bulatović, ranija predsjednica Društva, da mi prenese pozdrav svog rođaka Nasta Bulatovića iz Podgorice. Telefonirala mu i rekla da dolazim u Zagreb.
- Pa to mi je bio glavni urednik - reče joj Nasto.
Pitam Milanku koliko dugo živi u Zagrebu?
- Cijeli život! - reče.
Trenutno, prema popisu birača, u Hrvatskoj (izjašnjenih) ima oko četiri hiljade Crnogoraca i Crnogorki. Od toga su hiljadudvjesta u Zagrebu.
- Sjećanja oko događanja i sam čin osnivanja kao i kasnijeg djelovanja Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” treba započeti s 21. junom 1990. godine, kada je u zagrebačkom hotelu “Plitvice” jedanaest Crnogoraca i Crnogorki formiralo Inicijativni odbor za osnivanje društva “Montenegro” - kaže Bojan Radulović, predsjednik Društva.
Za prvog predsjednika Društva izabran je prof. dr sc. Uroš Golubović, za predsjednika Glavnog odbora Pavle Pajo Spasić, a za sekretara Strahinja Marović. Dosadašnji predsjednici Društva bili su Uroš Golubović, Ljubomir Kuljača, Veselin Vujović, Danilo Ivezić, Dušan Mišković, Milanka Bulatović.
Temeljnim ciljevima Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” i statutarnim odrednicama postavljena je osnovna svrha formiranja i djelovanja Društva - očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta, uz nastavak dobrosusjedskih odnosa i saradnju Hrvatske i Crne Gore na području kulture, umjetnosti, nauke i politike, temeljenu na kontaktima koji sežu u daleku prošlost.
U periodu od 2000. godine do danas organizovano je oko dvije stotine izložbi, na kojima su bili zastupljeni afirmisani crnogorski umjetnici, akademski slikari na počecima umjetničke karijere, slikari-amateri i članovi Društva i prijatelji Crne Gore. Tradicionalno, Društvo “Montenegro” već godinama organizuje Lučindanske susrete krajem oktobra u Zagrebu, kao centralni događaj u okviru kojih je i započeta manifestacija Dani crnogorske kulture koji omogućavaju da se javnosti Republike Hrvatske predstavljaju najznačajnija događanja u savremenoj kulturi Crne Gore. Uz Dane crnogorske kulture koje Društvo realizuje u saradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske, nosilac je aktivnosti na predstavljanju knjiga iz izdavačke djelatnosti Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, kao i godišnjem obilježavanju Dana nezavisnosti i Dana državnosti Crne Gore…
Tu su zatim izdavaštvo, književne večeri i promocije knjiga u Crnogorskom domu; dokumentarni filmovi; kulturni amaterizam, nastupi u Hrvatskoj i u inostranstvu s Pjevačkim zborom Montenegro; izložbe amatera i akademskih slikara, ilustratora, fotografa i vajara; nastupi pozorišnih grupa iz Crne Gore u okviru programa Crnogorsko veče u Zagrebu…
U skladu s tradicionalnom crnogorskom gostoljubivošću, na druženjima u Crnogorskom domu nađu se i prijatelji iz ostalih manjinskih zajednica Grada Zagreba.
Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba izdavači su časopisa Crnogorski glasnik, koji izlazi dva puta godišnje.
Društvo “Montenegro” i Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, kako ističu, posebnu zahvalnost duguju akademiku i umjetniku svjetskog glasa, Cetinjaninu Dimitriju Popoviću koji je od osnivanja pa do današnjih dana obilježio rad Društva. On je velikim i nesebičnim umjetničkim doprinosom dao pečat Društvu “Montenegro”. Ne prođe ni godina a da Popović u saradnji s Društvom i Nacionalnom zajednicom Hrvatske, ne održi izložbu, izda grafičku mapu ili knjigu, ili pak učestvuje u književnim i filmskim večerima.
- Naše ukupno djelovanje vjerovatno ne bi bilo moguće bez podrške institucija Republike Hrvatske i Grada Zagreba - priča mi predsjednik Društva “Montenegro” Bojan Radulović. - Društvo “Montenegro” duguje veliku zahvalnost Savjetu za nacionalne manjine Republike Hrvatske, kao i institucijama Grada Zagreba. One već decenijama vrednuju i finansiraju programe Društva i Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske…
Društvo “Montenegro” ima lijepe prostorije u Zagrebu (Trnjanska cesta 35), bogatu biblioteku…
Svim aktivnostima uspješno rukovode dva mlada Crnogorca, rođena u Hrvatskoj, Nenad Bogdanović (Pivljanin), predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Bojan Radulović (Komanin), predsjednik Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb i sekretar Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske.
U Hrvatskoj su mnogi Crnogorci obilježili vrijeme kao njegovi stvaraoci i kreatori, umjetnici, naučnici, sportisti, privrednici… Rado se spominju imena Dušana Vukotića, Dimitrija Popovića, Stevana Luketića, Mirka Kovača, Veselina Simovića Age, Veljka Bulajića, Slobodana Đokića, Pavla Paja Spasića, Strahinje Marovića, Milke Babović, Milutina Drljevića…
U okviru Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske djeluju, kako ističu, “bez majorata i naredbodavnosti”, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb, Nacionalna zajednica Crnogoraca Rijeka, Društvo “Peroj 1657”, Zajednica Crnogoraca Split, Zajednica Crnogoraca Pula, Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Bujština” Umag, KUD “Montenegro-Montenegrina” i prijatelja Crne Gore Beli Manastir, Crnogorsko kulturno društvo “Montenegro-Montenegrina” osječko-baranjske županije.
- Sva udruženja povezana su zajedničkim motivima, vrijednostima, osjećajem obaveze očuvanja crnogorskog bića u Republici Hrvatskoj, ne u “suživotu”, već u zajedničkom životu s većinskim stanovništvom - naglašava Bojan Radulović. - Poseban naglasak stavljamo na stvaranje i održavanje visokog ugleda hrvatskih Crnogoraca koji su prema statističkim podacima najobrazovanija nacionalna manjina u Hrvatskoj.
Na kraju, jedno podsjećanje: U svojim briljantnim memoarima, Gavro Vuković, dugogodišnji crnogorski ministar inostranih djela, kaže: “…Kako je u svakodnevnim sukobima na svima stranama Hercegovine, broj ranjenika jednako rastao, trebalo se je promišljati kako da se i njima priskoči u pomoć. Oni su zapušteni bili po šumama bez ljekarske pomoći i njegovani na najprimitivniji način. Da bi se doskočilo toj ljutoj nevolji, Knjaz (Nikola) je potražio kod Austrije, da bi poslala nekoliko ljekara na Grahovo. Ona se odazvala i poslala četiri ljekara sa hirurškim spravama i farmacijom. Šef te ljekarske ekspedicije bio je dobri Hrvat Roko Mišetić…”
Doviđenja, Zagrebe!
Bonus video:
