Čudesan je detalj iz istorije logike da su nevini Krićani morali dati ime čuvenom “paradoksu lažljivca”. Pretpostavlja se da je Krićanin Epimenid rekao: “Svi su Krićani - lažljivci”. Ako Epimenid lagao, govorio je istinu i, na taja način, lagao.
Nešto slično može se reći za predsjednika SAD Donalda Trampa: čak i kad govori istinu mnogi smatraju da laže i da tako ostaje vjeran sebi. Njegova slaba vjera i provokacije su opštepoznati. Bez bilo kakvih dokaza, osim neimenovanih izvora koje je nazivao “krajnje pouzdanim”, tokom mnogo godina je tvrdio da je dokument o rođenju Baraka Obame bio falsifikat. Povezao je oca svog oponenta, senatora Teda Kruza, sa ubistvom Džona Kenedija. Promovisao je šarlatansku ideju da vakcine izazivaju autizam i majstorski plasirao suggestio falsi - recimo, njegova insinuacija da su klimatske promjene mistifikacija stvorena radi podrivanja američke ekonomije.
Uspješno tržište za lažne informacije, falsifikate, mistifikacije i teorije zavjere uvijek je postojalo. “Istorija je kvintesencija spletki”, pisao je Tomas Karlajl u XIX vijeku. Prodavci laži proizvode informaciju radi novca ili političke koristi; među lakovjernima, pohlepnima ili osvetoljubuvima uvijek se nađu nestrpljivi kupci. Spletke su uvijek zanimljive.
Savremena istorija daje nam nekoliko poznatih primjera. Pismo Zinovjeva, falsifikat o učešću Laburističke partije V. Britanije u pobuni komunista pod rukovodstvom Kremlja, objavljeno je 1924. u Dejli Mejlu četiri dana prije početka parlamentarnih izbora u Ujedinjenom Kraljevstvu. Laburisti su izgubili.
Najpoznatiji dokument tog tipa možda su Protokoli sionskih mudraca. Moguće objavljeni radi novca, Protokoli su bili dokaz da Jevreji navodno planiraju da uspostave vladavinu nad svijetom. Ključni odlomak glasi: “(...) Sve to tako će zamoriti Goje, da ćemo ih prinuditi da nam ponude međunarodnu vlast koja će moći po svom raspoloženju bez ikakva lomljenja usisati u sebe sve državne sile svijeta i obrazovati Nadvladu”. Distribuirani od strane tajne carske policije početkom 1900-ih kako bi opravdali režimski antijevrejski pogrom, Protokoli su postali glavna antisemitska literatura prve polovine XX vijeka. To je dovelo do užasnih posljedica.
I, šta se promijenilo? Danas je pažnja koju dobijaju lažne vijesti uslovljena izuzetnom brzinom kojom se proizvedena digitalna informacija širi svijetom. Ranije je za plasiranje lažne informacije bilo potrebno obmanuti manje ili više ugledne novinske agencije. Sada se dezinformacija može širiti preko socijalnih mreža kao savremena kuga.
Glavno pitanje je kako će to uticati na demokratiju. Zar neće neviđena lakoća pristupa informacijama osloboditi ljude kontrole nad razumom ili će to ojačati do te mjere da će se demokratija jednostavno utopiti u moru manipulacija.
I optimisti i pesimisti imaju dobre argumente. “Znanje je moć”, kažu optimisti. Što je više dostupnih informacija, to će glasači biti bolje upućeni i, logično, biće više šansi da lideri budu pozvani na odgovornost.
Ali informacija, kako smatraju pesimisti, ne predstavlja znanje. Da bi postala znanje informacija mora biti strukturisana. Tu ključnu ulogu do sada su igrale institucije kao što su škole, univerziteti, novine i političke partije. Digitalna tehnologija je institucionalno bespomoćna. Ona nema nikakav mehanizar strukturisanja i samim tim ne kontroliše širenje mišljenja koje nije potkrijepljeno znanjem.
Društveni mediji su, nesumnjivo, odigrali određenu ulogu u razvoju polulističke politike koja u ovakvim uslovima cvjeta. Populisti ljevičari, kakvi su Džeremi Korbin i V. Britaniji, Berni Sanders u SAD i Žan-Lik Melanšon u Francuskoj, dobili su značajan impuls zbog mogućnosti zaobilaženja tradicionalnih informativnih kanala koju daju društvene mreže. Populisti desničari, kakvi su Tramp, Le Pen u Francuskoj i Vilders u Holandiji, takođe koriste taj put. Obje strane odavno krive postojeće medije za širenje “lažnih” vijesti.
Moguće je da će na kraju tržište informacija naći svoju ravnotežu između istine i laži. Dio stanovništva uvijek će biti spreman da kupi lažne vijesti; ali većina će se naučiti da razlikuje pouzdane i nepouzdane izvore.
Međutim, ako se širenje dezinformacija smatra virusom, onda ne postoji prirodna ravnoteža osim katastrofe. Zato je moramo naći u vakcini.
Malo ljudi vjeruje političarima, koji su često neposredno zainteresovani za dezinformaciju da bi završili svoj posao. Jedan od odgovora su nezavisne agencije, slične zaštitnicima prava potrošača (kao što je Which?). U ovom trenutku postoji niz veb-sajtova koji se bave provjerom činjenica i razotkrivanjem lažnih informativnih materijala. Jedan od najpoznatijih je Snopes.com koji je počeo sa radom 1994. sa ciljem da provjerava istinitost urbanih legendi. U ovom trenutku Fejsbuk pokušava da označi lažne novosti navodeći da su ih osporili nezavisni revizori.
Bez obzira na dobru namjeru tih pokušaja, oni pate od jednog nedostatka: da bi se uvjerili u istinitost priče, oni ipak odgovornost prebacuju na čitaoce. Svi smo mi odgovorni za traženje informacije koja potvrđuje naša uvjerenja i ignoriše informaciju koja ih dovodi u pitanje. Činjenice neće provjeravati oni čija uvjerenja zavise od - provjeravana.
Nema jednostavnih odgovora. Očigledno je da je edukacija u oblasti kritičkog mišljenja, a posebno u društvenim naukama, kao što je ekonomija, jednostavno neophodna. Ali hoće li to biti dovoljno za suprotstavljanje velikom rastu mogućnosti širenja lažnih informacija?
Demokratija zavisi kako od prava na slobodu riječi, tako i od prava na znanje. Ne smijemo imati alternativu, osim kako da među njima uspostavimo novi balans.
Autor je profesor emmeritus političke ekonomije na Univerzitetu Vorvik, saradnik Britanske akademije za istoriju i ekonomiju i član britanskog Doma lordova
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
