Dobio sam poziv da učenicima tuzlanske Gimnazije „Meša Selimović“ na radionici prenesem iskustva bavljenja jezikom - kao putopisac, književnik i novinar. Pošto sam iz te gimnazijske zgrade izašao 1981. konstatujem sa nevjericom da je od mature prošlo 43 godine. Nisam se dvoumio i prihvatio sam poziv. Autobusko truckanje Mačvom, pa Semberijom i preko Majevice traje taman koliko treba da sredim i sortiram uspomene s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih.
U toj školi stekao sam dvije odlučujuće stvari - ozbiljne intelektualne radne navike i široko humanističko obrazovanje. U njoj sam otkrio dvije ljubavi - jezik i matematiku. Upisujući studije žurnalistike odlučio sam se za jednu strast, a drugu, zapravo nikada nisam prežalio. Riješeni matematički problemi za mene su imali istu ljepotu kao i savršena pjesma ili neodoljiva melodija. I riječi i brojevi i notni zapisi nisu bili samo znaci na papiru, već bića povezana sa bojama i muzikom.
Nagi dječaci i likijski bog
Gimnazija je bila mnogo veći izazov od fakulteta. U njoj sam radio više i istrajnije da bih postigao odličan uspjeh. Moglo bi se reći da je ta tuzlanska škola ugrađena u temelj mog intelektualnog i estetskog bića.
April je ćudljiv, u Tuzli me dočekuje kišica. Odsjeo sam odmah pored Panonskih jezera, koja mimo sezone mogu da posluže kao odlično bezljudno šetalište. Hodam obalom. Iza vode je pravoslavna Crkva Uspenja Presvete Bogorodice. Pošto je njena gradnja započeta 1874. ona na neki način ove godine slavi sto pedeseti rođendan.
Sjetim se da je Aristotel u Atini osnovao prvu filozofsku školu, na mjestu koje je bilo posvećeno Apolonu, grčkom bogu navodno rođenom u Likiji. Po tom mjestu nastaće docnije ime škole - likejon, liceum ili licej. Dvadeset i tri vijeka kasnije to ime će, jednako kao naziv gimnazija, još uvijek biti sinonim temeljne humanističke pripreme za studiranje.
O svemu ovom razmišljam u tuzlanskoj šetnji, dan uoči radionice na kojoj bih mladim ljudima 125 godina poslije osnivanja njihove škole, morao da ispričam nešto, što bi ih ohrabrilo u vremenima koja nisu sklona humanističkim načelima.
Završavam šetnju prolazeći pored Džindijske džamije. Ona već više od tri vijeka čuva svoj izgled. Između nje i crkve nalaze se jezera i moja iznajmljena soba. Tih dana sam slušao zvona i ezan kako razgovaraju preko slane vode.
Aristotel i njegovi učenici postali su poznati kao peripatetičari - u korijenu te riječi su kolonade stubova peripatoi, koji su ograđivali prostor za šetnju. Tek poslije je nastala legenda da Aristotel nije volio da drži predavanja sjedeći. Filozofske šetnje su se odvijale i po šumarku Likejon. U šumarku je bio smješten Gimnasion. Mnogo prije Aristotela Gimnasion je postojao kao mjesto u kojem se muška omladina vaspitavala - tjelesno, moralno i intelektualno. Tjelesnom vježbanju su posvećivali izuzetan značaj. Prije atletskih disciplina poput rvanja učesnici bi se skinuli goli i namazali se maslinovim uljem. Gimnos znači nag.
Pošto je grčka filozofska misao od paripatetičara pa nadalje zasnovana na dijalozima u šetnji, njemački filozof Fridrih Niče mogao je da formuliše sljedeću rečenicu: „Ne vjerujem ni jednoj misli koja nije rođena u pokretu“.
I ja se trudim da svoje misli sredim u hodu. Gipkost duha je tjelesnog porijekla, tvrde starogrčki i latinski izvori - o tome svjedoči i srodnost riječi gimnazija i gimnastika.
Jezičko rudarenje ili kopanje kanala
Sjutradan sam se taksijem uputio ka zgradi gimnazije. Taksista me upitao - koja gimnazija. Smetnuo sam sa uma da je u posljednjim decenijama ova vaspitna ustanova dobila konkurenciju u gradu. U moje vrijeme je ona bila jedna i jedina.
Dočekuju me ljubazni domaćini. U zbornici razgovaram sa Nadinom i Minelom, čije mi pedagoško iskustvo u gimnaziji približava svijet današnje prosvjete. Klinaca je manje. Bistri su kao i mi tada, ali svijet koji ih okružuje potpuno je drukčiji. Istorija im je natovarila na pleća posljedice još jednog rata, divlje kapitalističke tranzicije i globalne digitalne revolucije.
Radoznale dječje oči me prate sve do mog mjesta za stolom. Predstavljam se i pričam svoju priču. Ja sam bio u tim klupama u kojima oni sjede. Nadam se da će neko od njih za četiri decenije biti na mom mjestu, da će moći da kaže da je život posvetio jeziku i putovanjima. I da će uprkos svemu zadržati malo vjere u ljude.
Moja poruka: ako imate unutrašnju vatru, glas koji vam kaže da morate da se posvetite jeziku, napravite od toga svoje životno pozvanje, ma šta reklo okruženje.
Uslijedila su pitanja koja su mi pokazala da su u pravu naučnici koji tvrde da je inteligencija ljudskih bića na najvišem stepenu prije dvadesete godine. „Kažu nam da upišemo nešto što se isplati. Ako studiramo to što volimo, kopaćemo kanale“, rekao je jedan dječak. A jedan djevojčurak me pita, da li može da se živi od prevođenja. I da li će vještačka inteligencija učiniti takav poziv suvišnim. Kažem da će ipak proteći dosta vremena prije nego vještačka inteligencija bude u stanju da pretvori Derviš i smrt u ubjedljiv književni tekst na kineskom. Pritom nisam siguran da sam u pravu. Ali ako nisam, naš problem neće biti samo izumiranje ove ili one profesije. Ljudska rasa će postati suvišna.
Momčić bistrog, jasnog pogleda dijeli sa mnom svoja razmišljanja: da ipak upiše nešto lukrativno, a da se književnošću bavi kao dodatnim, drugim pozivom. Vjerovatno je u pravu. Vrlo malo pisaca živi od svojih knjiga.
Ne znam koliko su moji odgovori bili ubjedljivi. Jedan drugar, nagrađivani pisac, jedared se osvrnuo na decenije pisanja i rezignirano konstatovao: „Uhvatili smo se za suvu granu“. Ja bih zapravo pisao i da je tako. Jer poriv da se stvori niz riječi koji će poput obeliska prkositi vremenu nije povezan sa konjukturom tog niza riječi u istorijskom odsječku.
Uprkos svemu, govorim mladim ljudima da poslušaju svoj unutrašnji glas. To je jedino što imaju u ovakvom svijetu.
Suočavanje sa negdašnjim sobom
Poslije susreta sa gimnazijalcima odlazim opet u zbornicu i na stolu me čeka prava nagrada. „Matična glavna knjiga redovnih učenika i polaznika“ u kojoj su unesene sve ocjene i imena gimnazijalaca od 1977. do 1981. Profesorice me ostavljaju da na miru uronim u prošlost.
Vidim potpis razrednog profesora Ahmeta Kasumovića. Predmete čije postojanje sam zaboravio: Tehničko obrazovanje. Odbrana i zaštita. Mrtvi jezici - srpskohrvatski i latinski. Državljanstvo mrtve zemlje: SFRJ. Vladanje mi je bilo odlično. Zaključna petica iz fizike jer sam jedini uspio da riješim zadatak koji je postavio profesor Hrustem, uvjeren da ga niko neće riješiti. Zato je usred godine obećao zaključnu peticu. To mi je najdraži trofej. Jazija, najbolji iz fizike, potapše me po ramenu i kaže da nije imao ideju kako da to riješi. Ili - profesoru Pašiću je smiješno što i dalje pričam o Prvom srpskom ustanku, a on mi je odavno dao peticu i krenuo ka vratima. Zlaja, dobar fudbaler, koji me gleda svojim pačjim pogledom i kaže, jebote, kako može sve to da ti stane u glavu.
Rade džudista koji sjedi do mene. Ispred Zina i Edina. Milan i Žućo. Rajko, najbolji basketaš. Vasa sa gitarom u ruci. Sneža koja mu se osmjehuje. Pop, mrtav od prošlog rata. Kofi kod kojeg sam noćio pred jednu ekskurziju.
Nikada nisam išao na godišnjice mature. Godine 1991. je bilo prerano. 2001. sam bio u Njemačkoj. Kao i 2011. A 2021. je bilo prekasno. I to je to.
Neki od tih ljudi nisu na društvenim mrežama. Nema digitalnog traga. Bojim se da ih je odnio rat. Ostali su zauvijek mladi, u analognoj eri.
Sve ovo mi promiče pred očima. Suočavam se sam sa sobom. Sa onim dječkom iz 1981. koji misli da je svijet čarobno mjesto koje čeka da bude osvojeno.
Vjera u kvalitet
Sjutradan, uoči odlaska za Beograd još jednom svratim do Gimnazije. Vidim promjenu. Još jedan slavni Tuzlak i bivši đak ovjekovječen je muralom: Mirza Delibašić. Profesor fizičkog Gajo nam je u prošlom vijeku pričao da je Kinđe - tako su zvali Mirzu - umio da trenira bolje i više od drugih. Da, i košarka je bila moja strast.
Sa prijateljima, bračnim parom Spahić, odlazim na ručak na vrh Majevice. Vila Ana je motel sa nevjerovatnim pogledom. Dan je sunčan. Restoranska terasa sa koje se vide pitomi obronci moje zavičajne planine, a iza njih, u daljini, modri obrisi Konjuha. Da, onog Konjuha iz pjesme.
Nisam do tada bio u tom restoranu. Zamjenik menadžera, Željko, pokazuje mi i sobe. Ovdje nema foliranja. Gazda je uložio dobar novac, kvalitet me podsjeća na visoke austrijske ili njemačke standarde. I hrana je takva. Za ručkom pričamo o djeci, o njihovoj budućnosti. O tome do koje mjere je njihov svijet ekonomizovan, humanistički zapušten. Trudimo se da nađemo tačku iz koje je moguće nazreti preokret. Za trenutak mi se učini da nemamo ni suvu granu da se uhvatimo za nju.
A ručak je sjajan i ovaj motel morao je izgraditi neko sa dosta znanja i ukusa. Možda je to nada. Ljudi koji vjeruju u kvalitet - u dobre motele, dobre knjige, dobre pjesme, dobra vina, u estetski, a ne samo utilitarni smisao postojanja, pa i u kvalitet obrazovanja, kao gimnazijski profesori - izbaviće svijet.
Čekam da pođe autobus za Beograd. U dnevnim novinama je nedjeljni pregled televizijskih programa debeo kao prosječna knjižica poezije. Na stranicama kulture - ništa. U rubrici „Na današnji dan“ ukupno 25 riječi o tome da je na taj dan 1910. rođen Meša Selimović. Sarajevske novine štede prostor, imaju značajnije teme. Sreća te je Mešin rođendan - Dan škole u Gimnaziji Meša Selimović.
Poslije pet sati truckanja kroz sumrak prilazimo Beogradu. Ugledam s lijeve strane Belgrade tower - Beogradsku kulu, prestižni stakleni simbol potentnosti aktuelne vlasti. Noću se on pretvara u najveći ekran na Balkanu. A na tom fasadnom ekranu lice Meše Selimovića. I onda digitalna kopija njegovog potpisa preko cijele staklene kule. Čestitaju rođendan velikom piscu. Ovdje su mu dali mnogo više prostora nego što je novinska površina za 25 riječi. Obradujem se zbog Meše. Mada nisam siguran koliko je ljudi, koji kao ja zure u Mešino lice na vrhu nebodera, pročitalo ijednu njegovu rečenicu.
Bonus video:
