Mučno je čitati Katnićeva pisma. Ima tu svega, ima posla za sve, od grafologa, sociologa do psihologa. Jer, to je pismo cijele Crne Gore. Ako je takav čovjek bio kadija, dobro je kako nam je i moglo biti. Taj čovjek jeste bio pion na najvažnijoj poziciji. Pomjerao se kao lutke u pozorištu za djecu, ili pioni na šahovskoj tabli. Zna se ko je vukao konce. Katnić nije, on je izvršitelj.
Ali ta epska fantastika koja vrca iz svake rečenice, ta megalomanija i mitomanija, prenaglašenost svega i svačega, to je ozbiljna dijagnoza ne samo Katnićeva, nego i Crne Gore. Jer, od wordinga pa do sadržaja i forme, to su krik pisma, htio bi da bude žrtva jer jeste žrtva, ali ne pravosuđa. Htio bi da krikne, ali ne smije, pa urla bezveze.
Toliko je bilo pisama iz zatvora koja vrijede. Možda i najveća književnost nastajala je u kazamatima. Ali ovo je sve kontra, sve je obrnuto. Katnić ne liči ni na Dostojevskog, Dapčevića, Đilasa ili Pekića, on nesvjesno piše kao što je govorio Kralj Ibi. Djeluje ironično ali to mu nije bila ideja. U toj čuvenoj predstavi Ateljea 212 Ibija je igrao Zoran Radmilović i znao je da drekne: “Ko piše ovo pismo?!”. Sve je počinjalo sa “Narode moj”. Kako je to snažno, obratiti se narodu a prije svega dodati to čarobno “moj”!
I Katnić bi da se obrati narodu, on bi da nešto nagovijesti ali nema odnosno ne smije ništa da otkrije. U toj pat poziciji, ostaje mu karta viktimizacije. Ništa od držanja. Toliko smo slušali o podvizima naših predaka, o gledanju smrti u oči dok se sprema strijeljanje, o čuvenom “Pucajte ja i sada držim čas”. Izgleda da ovo vrijeme nosi neke manje junake, koji su hrabri samo u pismima. Znaju koga su slušali i koga moraju i dalje da se plaše i zašto. U knjizi Emanuela Karera Limonov autor opisuje glavnog protagonisu koji je uhapšen i utamničen u najgori zatvor Rusije u kome nema komunikacije ni sa stražarima ni sa ostalim zatvorenicima. Ali stražari su vidjeli da Limonov ima svoj ludački ritam, da ustaje uvijek u tačno vrijeme, neumorno piše, trenira i koristi svoje pravo na šetnju, te su ga prozvali Profesor. Nije ga slomio ni taj najgori zatvor.
Katnić je sebe predstavljao kao kolosa, kao nasljednika monumentalnih ljudi i ljudskovina, onih kojima ništa nije strano. Prebrzo se polomio. Pisma su samo dio jadanja, što nikako ne priliči onima sa kojima je Katnić toliko želio da se identifikuje.
Čak i veliki gazda, MĐ u tom intervjuu po hitnom postupku nakon velikih hapšenja, izrekao je nešto što naravno da zvuči tako gorskovijenacki, rekao je “naredan sam”. To nije toliko frekfentna riječ, naravno da je poslao poruku da je on poput likova iz Gorskog vijenca, te da “Sve što biva i što može biti, meni ništa nije nepoznato; što god dođe ja sam mu naredan”. Kakva megalomanska personifikacija, bustovanje ega, kakav falš i faul!
Ali ta čarobna riječ naredan u Zeti i dijelu Podgorice ima pežorativno značenje. Naredan može biti i onaj koji pokušava da se skocka a sve na njemu je kič, onaj koji veze sa životom nema a prikazuje se kao ekspert. Vala je naredan, može se i dalje čuti na tezgama u Gintašu. Upravo ta narednost više odgovara situaciji od onog naredan iz Gorskog vijenca. Jer, nema više tih likova, makar ne u onima koji su metnuli kravate i onima što sad pišu pisma sami sebi.
Vrijeme je za neke naredne naredne.
Bonus video:
