Više od jedne decenije, brojni ekonomisti - prvenstveno ali ne i isključivo na ljevici - tvrde da potencijalni benefiti od korišćenja duga za finansiranje državne potrošnje daleko nadmašuju sve povezane troškove. Ideja da bi razvijene zemlje mogle imati problem prezaduženosti potpuno je odbačena, a one koji se nisu slagali sa ovim stavom su rutinski ismijavali. Čak je i Međunarodni monetarni fond, tradicionalno nepokolebljivi zagovornik oprezne fiskalne politike, počeo da podržava politiku agresivnog stimulisanja privrede kroz zaduživanje.
Tokom protekle dvije godine, ovaj talas je povukao jer se taj vid razmišljanja sudario sa grubom realnošću: visoka inflacija i povratak na normalne dugoročne realne kamatne stope. Nedavna procjena trojice vrhunskih ekonomista MMF-a naglašava ovaj izuzetan pomak. Autori predviđaju da će do 2028. prosječan odnos duga i prihoda u razvijenim zemljama porasti na 120% BDP-a zbog pada dugoročnih izgleda za rast njihovih ekonomija. Oni takođe primjećuju da rastući troškovi zaduživanja postaju “nova normalnost” i da stoga razvijene zemlje imaju odgovornost da “postepeno i ubjedljivo obnove fiskalne rezerve i obezbijede održivost svog suverenog duga”.
Ova uravnotežena i odmjerena procjena nije nimalo alarmantna. Donedavno su, međutim, mnogi na ljevici sve pozive na fiskalnu opreznost odmah osuđivali kao pozive na “politiku štednje”. Na primjer, u knjizi Adama Toozea (2018) o svjetskoj finansijski krizi 2008-2009. i njenim posljedicama, termin “štednja” pominje se 102 puta.
Donedavno je sama ideja da bi visok nivo državnog duga mogao dovesti do problema bila praktično tabu. Prošlog avgusta, na godišnjem sastanku centralnih bankara u Džekson Holu, Vajoming, Barry Eichengreen i Serkan Arslanalp predstavili su odličan rad o globalnom dugu. U njemu je dokumentovan nevjerovatno visoke nivoe državnog duga nagomilanog nakon globalne finansijske krize i pandemije kovida-19. Zanimljivo je međutim što su se autori uzdržali od jasnog objašnjenja zašto ova situacija može predstavljati problem za razvijene zemlje.
Ovo nije samo računovodstveno pitanje. Dok razvijene zemlje rijetko formalno ne plaćaju svoj domaći dug - obično pribjegavaju drugim taktikama kao što su inflatorna iznenađenja ili finansijski pritisci da bi upravljale svojim obavezama - veliko opterećenje duga generalno negativno utiču na ekonomski rast. To je argument koji smo Carmen M. Reinhart i ja iznijeli prvo u kratkom radu za konferenciju 2010. godine, a zatim, 2012. godine, u detaljnijoj analizi u koautorstvu sa Vincentom Reinhartom.
Ovi radovi su izazvali burnu debatu, često praćenu grubim iskrivljenjima. Nažalost, mnogi ne razlikuju finansiranje deficita, koje može privremeno da stimuliše ekonomski rast, i visoki nivo duga, koji obično ima negativne dugoročne posljedice. Akademski ekonomisti se generalno slažu da veoma visoki nivoi državnog duga mogu ometati ekonomski rast istiskivanjem privatnih investicija i smanjenjem obima fiskalnih podsticaja tokom perioda duboke recesije ili finansijske krize.
Da, u eri ultraniskih realnih kamatnih stopa prije pandemije, zaduživanje je zaista izgledalo besplatno, omogućavajući zemljama da troše sada bez potrebe da vraćaju kasnije. Međutim, ova potrošnja bila je zasnovana na dvije pretpostavke. Prvo, kamatne stope na državni dug će ostati niske na neodređeno vrijeme, ili će barem početi da rastu tako sporo da će vlade imati decenije da se prilagode. Drugo, iznenadne i velike potrebe za potrošnjom (npr. jačanje vojske kao odgovor na spoljnu agresiju) mogu se finansirati novim zaduživanjem.
Neki će reći da se zemlje mogu otarasiti visokog duga jednostavnim rastom ekonomije i navesti primjer poslijeratnog ekonomskog buma u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, ovu ideju demantuje nedavni rad ekonomista Juliena Acalina i Laurenca M. Balla. Njihovo istraživanje pokazuje da bi bez strogih kontrola kamatnih stopa, koje su Sjedinjene Države nametnule nakon završetka Drugog svjetskog rata i periodičnih skokova inflacije, odnos američkog duga prema BDP-u 1974. godine bio 74% a ne 23%. Loša vijest je da u današnjem ekonomskom okruženju, koje karakteriše ciljanje inflacije i otvorenija globalna finansijska tržišta, takva taktika možda neizvodljiva. A to znači da je potrebna ozbiljna korekcija fiskalne politike SAD.
Da budemo pošteni, treba napomenuti da danas nema razloga za paniku oko državnog duga, barem u razvijenim zemljama. Periodični skokovi inflacije ili produženi periodi finansijske represije nisu katastrofa. Međutim, važno je naglasiti da bogati imaju pristup investicionim mogućnostima, koje im omogućavaju da ublaže uticaj takvih finansijskih korekcija, pojedinci sa niskim i srednjim prihodima obično snose najveći teret troškova.
Drugim riječima, državni dug može biti dragocjeno sredstvo za rješavanje brojnih problema u privredi. Ipak, ovaj alat nije - i nikada nije bio - “besplatan ručak”.
Autor je profesor ekonomije i javnih politika na Univerzitetu Harvard; dobitnik je nagrade Deutsche Bank za finansijsku ekonomiju 2011; bio je glavni ekonomista MMF-a (2001 - 2003)
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
