Tek sad, kad po treći put u Hrvatskoj gledamo reinkarnaciju neskrivenog desničarenja na vlasti, po prvi put shvaćam zašto nacionaliste toliko nerviraju oni koje smatraju Jugoslavenima i ljevičarima. Poraziš ih do temelja, rasturiš im sve što su stvarali desetljećima, izbrišeš im sve simbole, a oni se opet se opet vraćaju i nikako da odu.
Ne treba gajiti nikakve iluzije da je nacionalistička desnica ikada doživjela tako jasan poraz, kakvog je ljevica doživjela 1990. godine, niti se zanositi s time da su simboli i vrijednosti devedesetih, bilo gdje u postjugoslavenskim državama, zapravo bile ugrožene. Ali jeste došlo do nekakvog vidljivog diskontinuiteta s Tuđmanovom smrću i porazom njegovog HDZ-a 2000. godine, što je donekle ostalo u duhu vremena u Sanaderovom inicijalnom mandatu, kao što se jeste nešto opet zaustavilo nakon druge pobjede SDP-ove koalicije.
Međutim, radikalna desnica se prvo vratila na vlast s Karamarkovom pobjedom, tada u koaliciji s Mostom, da bi se upravo još jednom vratila kroz novoformiranu Vladu koju čine Plenkovićev HDZ i Domovinski pokret, stranka hadezeovih otpadnika, kojoj je jedina ideologija netrpeljivost prema Srbima. I sad se čovjek stvarno počne pitati hoće li ih se ikad riješiti.
Jasno je opet da takvo pitanje u kontekstu čitalačke publike u Srbiji, jednako kao pitanje odnosa nacionalističke desnice na vlasti i istraživačkih medija zvuči kao retoričko i kao loš pokušaj šale, ali potrebe teksta ipak nalažu nekakvo šire obrazloženje.
Dakle, jedna od tekovina i maloprije spomenutog drukčijeg duha u politici i društvu, ali i pregovaračkog procesa s Europskom unijom, jeste činjenica da je donešen prilično moderan zakon o nacionalnim manjinama, a da je opet srpskoj nacionalnoj manjini, baš zbog nasljeđa rata i masovnog egzodusa tih ljudi, ponuđena nekakva kompenzacija u vidu tri garantirana mandata i sa značajnim financiranjem njihovih projekata.
No, već je i ova realno simbolička gesta bila dovoljna da smeta nacionalistima koji su uporno zahtijevali da se manjine, a ponajprije srpska, ne pitaju ni za šta drugo, osim za folklorna pitanja i rješavanje komunalnih problema u njihovim sredinama. Što je čak i sam Milorad Pupovac realno i radio, dosljedno se držeći suradnje s HDZ-om po svaku cijenu, koliko god mu kampanje poručivale suprotno, tj. slale poruku da su Srbi ravnopravni građani Hrvatske.
Ali je u čitavoj toj priči, u jednom času, zaključio kako bi tjednik Novosti kojeg je izdavalo i izdaje Srpsko narodno vijeće trebao izaći na kioske, angažirati ozbiljne i javno prepoznate kolumniste i novinare neovisno o nacionalnoj pripadnosti te se ponašati kao nezavisan javni mainstream medij, koji bi imao značajnog društvenog utjecaja.
To se na kraju dogodilo i ispostavilo kao jedna od najboljih Pupovčevih odluka, bez obzira što nisam više siguran bi li danas odlučio isto, jer su Novosti ključni razlog njegovog nespokoja. Bilo zbog izvanjskog pritiska, bilo zbog toga što se dobar dio novinara i kolumnista doista ponaša novinarski kad su u pitanju odnosi srpske zajednice i Aleksandra Vučića, a posebno odnosi sa SPC-om i patrijarhom Porfirijem.
Drugim riječima, da nema Novosti, baš ovakvih kakve su, Milorad Pupovac i SDSS bi imali daleko manje problema, nego što ih imaju i bili bi na znatno manjem udaru desnice. Ali bi istovremeno bili i potpuno neutjecajni, odnosno društveno nerelevantni.
I sad kad je zemlja dobila Vladu u kojoj ključni koalicijski partner otvoreno najavljuje i traži da se prekinu financirati Novosti, a sve uz obrazloženje da se ne može primati novce iz manjinskog fonda da bi se bavilo istraživačkim novinarstvom, konačno smo dobili jasno artikuliran stav, ne samo prema Srbima, nego i prema ideji slobodnog novinarstva.
On glasi otprilike tako da se Srbe eventualno može tolerirati, pod uvjetom da se uopće ne oglašavaju u javnosti, posebno oko nasljeđa devedesetih i čitavog simboličnog nasljeđa tog doba. A isto vrijedi i za slobodno novinarstvo. Kad ga se već ne može ukinuti, onda nek bude tržišno, s tim što će se napraviti sve da mu se i tako onemogući opstanak i djelovanje. Što zakonski, što pritiskom na oglašivače, što preusmjeravanjem javnog novca poželjnim medijima, kroz razne paravan-konferencije, pi-ar priloge i slično.
Ovo sve dodatno objašnjava zbog čega nikako nije uspijevala proći medijska strategija iz vremena prošle SDP-ove koalicije, odnosno zbog čega se ideja da bi država sama trebala podupirati slobodne, istraživačke medije, baš zato da bi gradila demokratsko društvo i institucije, nezavisno od toga kako oni pišu o aktualnoj vlasti, nikako nije uspijevala ukorijeniti.
Bilo kako bilo, Novosti će preživjeti kakva god da bude politika nove Vlade, jer njihov opstanak na kraju ovisi isključivo o odluci unutar SNV-a, o tome koliko će im novaca iz svojih programa dati.
Ali čitava ova aktualna situacija ima i barem jednu pozitivnu poruku, a ta je koliko je kvalitetno novinarstvo i dalje utjecajno i koliko ga se vladajući, pogotovo oni na desnici, neskriveno boje.
Bonus video:
