Simpatično je da smo od Ibra kao rijeke i simbola, stigli do IBAR-a kao nekog dokumenta koji nam je nužan na putu ka Evropskoj uniji. Ibar je rijeka, ali Ibar je motiv koji se pjesmom prenio u nešto više, u ideju i ono što se zove “balkanski žal”.
Teška je to pjesma, lijepa i teška. Ona ima u sebi jedan pokušaj da se zaustave prirodni tokovi. “Stani, stani Ibar vodo, kuda žuriš tako”. I danas se prepiru ljudi pjeva li tu pjesmu bolje Cune Gojković ili Milan Babić, ali ovjekovječio je Kusturica u filmu Underground, kad Lazar Ristovski pali ženi svijeću i istovremeno slavi sinu rođendan, baš uz tu pjesmu “Stani, stani Ibar vodo”. Ibar u ovom slučaju simboliše život koji nam promiče, a rijeka ideju da ga ne možemo usporiti ili zaustaviti baš kako bi željeli. Sve je kontra, sve odlazi nepovratno, a mi samo posmatramo. Nekad su slike dublje nego što mislimo, nekad postoje sinhroniciteti, ali i podudarnosti. IBAR nam treba jer smo krenuli na put ka Evropskoj uniji.
Što ako Crna Gora zapjeva pjesmu, “Stani, stani EU, kuda žuriš tako”. Jer, očito da nam ne ide da ih stignemo, EU nam već dugo izmiče, iako trvdimo da smo sve bliže i bliže. Jesmo sve bliže, ali mijenja se EU, kao što se mijenja politička struktura u Francuskoj, Italiji, Britaniji, Holandiji. Koliko shvatamo te promjene, koliko razumijemo što se zbiva, to je veliko pitanje.
Zna li uopšte naša ekipa sa kim od sad pa na dalje treba održavati što prisnije kontakte i ko će da se pita u toj nekoj “Novoj EU”. Jer, karte su se izmiješale, to je sigurno. Očito da smo u problemu iako to ne želimo da priznamo. Nije problem u tome što je oluja oduvala ključne mostove i nosače u Luci Bar, nego je problem kad vidimo iz koje su oni godine, kog vijeka, koja država je to izgradila i od kad niko tu ništa nije pipnuo ni uložio. Možda je Crna Gora zagledana u EU kao što je nekad bila zagledana u SFRJ, dođe na isto, želimo nekog iznad nas ko će u nekom trenutku da nam rješava probleme ili finansira kad zakukamo.
IBAR je predstavljen kao nešto veliko. Vješto. Pojma i danas ljudi nemaju šta je zapravo IBAR. Znaju pojedinci, ali utisak je važan. Građani su stvarno pomislili da nam za ulazak u EU treba samo IBAR i to je to. Eto nas tamo, uživamo u donacijama i putujemo bez granica. Zapravo je IBAR važan, ali put je dug. Ima još mnogo da se radi i da se mijenja. Pitanje je što kada IBAR prođe? Kako i s kim dalje, ako je i ovo izgurano na mišiće?
Proslavili smo IBAR kao da smo osvojili ovo Evropsko u fudbalu na koje se nismo ni plasirali. “Usta puna Ibara” da parafraziram naslov Šćepanovićevog romana. Jurimo za EU, i treba da jurimo, ali čini se da više želimo da nas prime preko veze, nego da se promijenimo i ubrzamo. Da li će EU zažmuriti dok mi uskočimo na žurku? To sad više niko ne zna. Dok je Crna Gora slavila IBAR, politička scena u EU se u potpunosti promijenila. Da je neko pomislio da će u svega par mjeseci u Londonu i Parizu da se u potpunosti promijene političke prilike, to političari u Crnoj Gori ne bi mogli nikako da prihate. Na koga se sad osloniti, ko će sad najjači biti, ko će na nas misliti?
Treba pogledati još jednom medije, portale, štampane ali i televizije. Svi domaći mediji bave se samo unutarpartijskim prepucavanjima i međupartijskim dobacivanjima. Sve se vrti oko toga što je koja partija poručila drugoj partiji u Crnoj Gori. Na kraju dnevnika sažvaće se brzinski par rečenica u rubrici “Svijet” kao disklejmer na kraju reklame za probiotike. Vrlo malo može da se čuje relevantnih informacija čak i iz Srbije, Albanije, Hrvatske, BiH. O EU izgovaraju se samo floskule, opšta mjesta i prevedeni naslovi.
Jednu riječ smo zasigurno naučili svi. IBAR. Čekamo drugu.
Bonus video:
