Odavno je rečeno da su sva pozitivna iskustva svijeta već stavljena na papir, ali ih treba potražiti, znati čitati i naravno prema njima se postaviti kako treba. Podsjetio bih na neka razmišljanja o ljudskoj prirodi svjetski priznatih umova kao što su F. Hajek, M. de Volter, R. Niburg, Tuholski, Oskar Vajld, Onore de Balzak i Alan Persi.
Najsigurniji način kvarenja mladih jeste da ih naučite da više poštuju osobe koje misle isto kao oni nego osobe koje misle drugačije od njih. Uspjeh sekti, fudbalskih navijačkih grupa i mnogih političkih partija pokazuje da se čovjek najsigurnije osjeća u zajednici u kojoj je mišljenje unaprijed zadato. Logička posljedica nedostatka kritičkog mišljenja jeste usvajanje tuđih slogana. Još od vremena plemenskih zajednica, kada je u okviru svakog plemena postojalo jedinstveno mišljenje, različiti stavovi doživljavani su kao kao prijetnja. Ipak, samo oni koji misle dugačije od nas mogu proširiti naše vidike.
Hajek ukazuje da će dominantna moralna gledišta zavisiti djelimično od svojstava koja će voditi pojedince do uspjeha u kolektivističkom, ili totalitarnom sistemu, a djelimično od zahtjeva totalitarne mašinerije. Potiskuju se demokratske ustanove i stvaraju totalitarni režim. Vješt propagandista ima moć da uklopi njihove umove u pravcu koji izabere i čak najintelegentniji i najnezavisniji ljudi ne mogu potpuno da izbjegnu uticaj ako su dugo izolovani od svih ostalih izvora informacija.
Ima tri glavna razloga zašto tako brojna i jaka grupa sa prilično homogenim pogledima može da se stvori, ne od najboljih, nego od najgorih elemenata bilo kog društva. Prvo, uopšteno gledano vjerovatno je tačno da što su viši intelegencija i obrazovanje pojedinaca, to su njihovi pogledi i ukusi više diferencirani i manja je vjerovatnoća da će se složiti sa određenom hijerarhijom vrijednosti. Zaključak, ako hoćemo da nađemo visok stepen uniformnosti i sličnosti pogleda, moramo da se spustimo do regija nižih moralnih i intelektualnih standarda, gdje preovlađuju primitivniji i „običniji“ instinkti i ukusi. To ne znači da većina ljudi ima niske moralne standarde, to samo znači da najveća grupa ljudi čije su vrijednosti vrlo slične i jesu ljudi sa niskim standardima. To je najmanji zajednički imenilac koji ujedinjuje najveći broj ljudi. Ako je potrebna brojna i dovoljno jaka grupa da svima ostalima nametne svoja gledišta o vrijednostima života, to nikada neće biti oni sa visokom diferenciranim i razvijenim ukusima, nego oni najmanje originalni i nezavisni, oni koji su u stanju da svojom brojnošću daju težinu vlastitim idealima.
Vrlo važno u ovom kontekstu je načelo izbora, a u vezi je sa namjernim naporom vještog demagoga da tijesno zbije koherentno i homogeno tijelo sljedbenika. Izgleda da je skoro zakon ljudske prirode da ljudi lakše pristaju na negativan program, na mržnju prema neprijatelju, na zavist prema imućnijima, nego na bilo koji pozitivni zadatak. Kao da je osnovni sastojak svakog kreda koji će tijesno povezati grupu za zajedničku akciju kontrasta između „mi“ i „oni“ zajednička borba protiv onih van grupe. Neprijatelj, bilo onaj unutrašnji ili spoljni, izgleda je neophodan rekvizit u arsenalu totalitarnog vođe.
Hajek upućuje da nekoliko faktora jača tendenciju kolektivizma da postane partikularistički i isključiv. Jedan od najvažnijih jeste da je želja pojedinca da se identifikuje sa grupom vrlo često posljedica osjećanja inferiornosti i da će taj nedostatak biti nadoknađen samo ako članstvo grupi pridodaje neku nadmoć nad onima van grupe. R. Niburg ima tezu “među savremenim ljudima raste težnja da sebe zamišljaju kao moralne, jer su svoje poroke delegirali na sve veće i veće grupe“. Ponašanje u grupi izgleda da oslobađa ljude mnogih moralnih ograničenja koja kontrolišu njihovo ponašanje kao pojedinaca unutar grupe.
Zapisano je odavno, ali nije rečeno ko je autor, da se svaka grupa ljudi, ako se poredi sa ljudskom anatomijom, može svesti na četiri dijela tijela. Postoji maštovita glava - oni koji provode vrijeme smišljajući kako će neko drugi odraditi posao umjesto njih. Postoji jezik - oni koji su glavni za priču, ali teško da se prihvataju bilo kakvog posla. Zatim je tu ubojita desnica - oni koji poruše sve što ostali pokušaju da izgrade. Konačno, postoji kičma - oni koji sve preuzimaju na svoja leđa i jedini zaista rade. Volter je zapazio da „Rad nas oslobađa od tri velika zla: dosade, poroka i oskudice“. Zato, donosioci odluka, kako je rekao Tuholski - “ako si poslao devet glupaka da ti nešto kupe, ti si postao deseti“. Zato, postavite misli da su produktivne na opštu korist, obuzdajte jezik, ukočite desnicu, a ojačajte kičmu u svakom smislu.
Međutim, ono što treba da bude vodilja, a arapska je izreka, ukazuje da se treba čuvati žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja. Onaj koji žuri govori prije nego što sazna, a odgovara prije nego što nešto shvati, odluči prije nego što provjeri, kudi prije nego što se u nešto uvjeri. Žurba se povezuje sa površnošću, a Oskar Vajld je rekao „Najveći porok je površnost“. Zlo na svijetu ne prouzrokuju oni što kažu sve što znaju, nego oni koji kažu više nego što znaju. Kada bi znali strahotu i težinu laži, progonili bismo je ognjem prije nego druge zločine, primjetio je Onore de Balzak. Lažov počinje time što pretpostavlja da laž naliči na istinu, a završava time što istina naliči na laž.
Vježba za odvikavanje od zatvorenosti uma jeste da s vremena na vrijeme kupimo novine koje obično ne čitamo, da poslušamo TV emisiju u kojoj se iznose politički stavovi drugačiji od naših, ili pročitamo knjigu autora s kojim se ne slažemo. Na kraju ćemo shvatiti da, , kako zaključuje Alan Persi, u okviru našeg svijeta zapravo postoje i drugi svjetovi.
Bonus video:
