Od svega što je Munira Subašić mogla u ime Majki enklava Srebrenica i Žepa poručiti Aleksandru Vučiću, ne postoji ništa logičnije, ali ni besmislenije od očekivanja da se on pretvori u ovdašnjeg Willyja Brandta. Ako je nekad možda i bilo šansi za to, ako ne iz njegove osobne katarze, a onda barem iz kalkulacija političke koristi, a bilo ih je i on je čak jednom i došao u Srebrenicu, tih šansi i geopolitičkih okolnosti odavno više nema. A društvena atmosfera u Srbiji, koju je itekako pomogao dodatno pojačati, takva je da su politike i vrijednosti devedesetih masovno prihvaćene, uz kompletan paket negiranja masovnih zločina i krajnjih ciljeva tih politika. Situacija u Republici Srpskoj je čak i gora po tom pitanju. I očekivati nekakvu katarzu i iskreno masovno suočavanje onih u čije ime je počinjen genocid u Srebrenici u skorije vrijeme jednostavno je iluzija. Čega su svi na ovim prostorima svjesni.
Međutim, ono što je Munira Subašić možda i nesvjesno otvorila kao šire društveno pitanje, jeste ono zbog čega ovdje nikad nije bilo šansi za uspjeh neke takve geste. Jer, same geste se jesu dogodile. Pa Ivo Josipović, kao predsjednik Hrvatske, zajedno s Borisom Tadićem, kao predsjednikom Srbije, obilazio je mjesta velikih zločina. Sam je, uostalom, bio i u Ahmićima, pa se ništa nije dublje primilo. Stipe Mesić, čovjek koji je glatko osvojio dva predsjednička mandata u Hrvatskoj, ogolio je Tuđmana i njegovu politiku do kraja, pa opet ništa. Tuđman i njegovo nasljeđe te ideje su življi nego ikada. Pravo pitanje je zašto je to tako?
A odgovornost, nažalost, leži i na naslijeđu ljevice i na samom Titu.
Pojednostavljeno govoreći, kad se već 1945, zajedno s Bleiburgom i masovnim strijeljanjima kolaboracionističkih vojnika dogodila i kad su već Talijani i Nijemci koji su živjeli u Jugoslaviji, zapravo dobili etiketu kolektivne krivice, s izuzetkom onih koji su se borili zajedno s partizanima, ta priča se u nekom času za Titovog života i još uvijek neupitne vlasti partije, morala nekako otvoriti u široj javnosti. A, nažalost, to se nije dogodilo. Priča se počela otvarati osamdesetih godina, kad je već bilo kasno, kad više nije bilo Tita i kad je vlast izvjesno klizila komunistima iz ruku.
Na taj način su i historijski revizionizam i revanšizam nacionalista dobili dodatno pogonsko gorivo i tako je, na kraju krajeva, stvorena situacija u kojoj je bilo moguće kompletnu Narodnooslobodilačku borbu i socijalističko razdoblje svesti samo na poslijeratnu osvetu.
Posebno je šteta što ta tema nije otvorena na vrijeme i zato jer bi to pripremilo današnja društva da se tema zločina počinjenih u naše ime otvori. Jer kako očekivati da se političari koji nastupaju u ime politika koje su u srži bile zločinačke, suoče s tim zločinima, ako to nisu bili u stanju ili nisu uopće dorasli do svijesti da je to potrebno, ni Tito, ni komunisti koji su se borili za ispravnu ideju i imali su svako pravo da kažu: Da, napravili smo nešto loše, što se nije smjelo dogoditi, ali naša ideja i borba bile su ispravne.
I sad smo tu gdje jesmo. S čak dva neprovarena rata i genocida i bez ikakve spremnosti društava i političara koji ta društva i države vode da se suoče s vlastitom odgovornošću i priznaju traume drugih.
Dakle, ovdje ne samo što bi trebalo ponuditi kraljevstvo za novog Willyja Brandta nego bi trebalo iz temelja promijeniti mindset društva. Što pak zahtijeva ne prisilu ili akciju nevladinih organizacija, nego dugogodišnju promjenu obrazovanja, medija i društvene atmosfere.
Do tada, ljudima koji su svjesni zla koje je počinjeno ostaje samo da poštuju činjenice koje su se dogodile, sjete se ljudi i gradova koji su ubijeni te pokušaju skoro nemoguće, da pronađu formulu kako dalje živjeti sa svim neizgovorenim isprikama i cinizmima.
Bonus video:
