Glogov kolac za političke neistomišljenike kao nova ideja balkanske demokratije. U stvari, i nije baš nova, stara je koliko i moderna demokratija, još od maja 1991. godine. Dok je jedan dio bivše zajedničke države još uvijek oplakivao tvorca SFRJ, stvorene u krvi na polugama bratstva i jedinstva, najveći sin naroda i narodnosti nije svima bio omiljen. Neodemokrate su posegle za mitološkim sredstvima starih Slovena, prvo se 4. maja 1991. godine, na dan obilježavanja Titove smrti, rodila ideja zabadanja glogovog koca u Kuću cvijeća, za svaki slučaj da se ne povampiri. Ali na tome se nije stalo, jer demokratija je dinamična disciplina na Balkanu. Dan uoči dvanaestogodišnjice ubistva Zorana Ðinđića glogov kolac je ponovo recikliran. Zvanično tu se stalo. U međuvremenu glogov kolac postaje igračka u rukama neodemokrata i još ga iz ruke ne ispuštaju.
Da je revizionizam istorije olimpijska disciplina, na Balkanu bi se definitivno moglo napraviti više reprezentacija, koje bi se s lakoćom borile za najviša olimpijska odličja. Istorijski revizionizam postao je autohtona disciplina većeg dijela Balkana. U vrijeme lansiranja ideje glogovog koca u Beogradu, u Hrvatskoj se istovremeno uveliko radilo na rehabilitaciji ustaškog pokreta i, kako napisa Vladimir Bobetić u svom blogu iz 2012: "Hrvatsko tržište biva preplavljeno limenkama upakovanim čistim hrvatskim zrakom a Jasenovac proglašavan skoro za vazdušnu banju i na svaki način pokušavano je da se umanji broj onih koji su stradali što u pećima, što pod maljem, što od noža".
Na Zapadnom Balkanu najveći istorijski revizionizam svakako je istorijska rehabilitacija, iz 2004. godine, četničkog pokreta Draže Mihailovića i njegovih saboraca. I tako su patriote i narodni heroji preko noći postali neprijatelj nacije, od borca za slobodu posta borac protiv nacionalnog pitanja, a izdajnici, kvislinzi i sluge okupatora preko noći postaše nacionalni heroji, idoli novih generacija, mučenici i jedan po jedan postaše sveci, crvenim slovima upisani u crkvene kalendare. A ti novopečeni heroji nacije u vrijeme NOB-a i revolucije nijesu pravili velike razlike po nacionalnoj osnovi, nekog stocem, nekog kocem ili pod nož. Njihovom rehabilitacijom glogov kolac je zaboden u sve njihove žrtve. Nekima je grijeh bio druga vjera, nekima što nijesu bili za kralja i otadžbinu. I tako se opet ispisuje nova istorija, još bolja, još istinitija, još istorijskija i pravednija. Baš kao kad je Dubrovnik bombardovan, obećano nam je da će se napraviti novi, još ljepši i još stariji.
Revizionizam u Crnoj Gori ide još dublje, pa je na Njegoša došao red, a opet su sve titoisti krivi. Da se vrati Njegoševa kapela. Kao da su je titoisti srušili. Njegošev mauzolej, simbol crnogorskog identiteta najviše smeta glasnogovornicima Aleksandra Najvećeg u Crnoj Gori, koji sebe stavljaju na pijedestal odbrane srpstva. Zvuči kao reciklirano iz doba Slobe Velikog. Oni sebe izdižu iznad ostatka Srba u Crnoj Gori. Od sebe stvaraju "alfa Srbe". Kao da postoji prijemni ispit za "alfa" titulu... što više negiraš i blatiš baštinu, kulturu i istoriju svoje zemlje, lakše se kvalifikuješ i "alfa" postaješ.
Je li Titova Jugoslavija mogla opstati? Možda bi i opstala da su bile malo drugačije okolnosti, da je vožd bio drugačijeg porijekla. Kod nas je popularno imati velikog vođu, velikog vožda, slijediti ga kroz istoriju... Ali naše vođe, naši voždovi moraju biti ako ne autohtoni, onda u najmanju ruku poreklom iz Srpske Sparte. Veliki vožd je i danas na čelu Srbije. Skoro sam se vozio auto-putem Miloš Veliki od Beograda do Čačka. Fantastičan auto-put. Ali kako će se zvati onaj po Aleksandru, Veliki sigurno ne može, jer će se Grci buniti. Onda mora biti Aleksandar Najveći.
I ne mogu da se otmem utisku da bi istorijska događanja sa kraja osamdesetih i početka devedesetih možda imala drugačiji tok, čak sam u to siguran. Istorijska ideja "svi Srbi u jednoj državi" po drugi put se raspukla kao mjehur od sapunice. Neodemokrate kažu jer ni u SFRJ nije bilo demokratije-demokracije. Koliko god da je bilo, bilo je mnogo više nego u prethodnoj državi. Tvorcu prve zajedničke države spomenici širom Srbije, za tvorca druge države rezervisan je glogov kolac. Posljednja šansa propuštena je na izborima 1991. godine. Da je od strane 9 miliona Srba podržan Ante Marković i Savez reformskih snaga, danas bi vjerovatno živjeli u onoj, nekad našoj, nikad prežaljenoj. Ali ni Ante nije bio autohton.
Da Tito nije bio Jožek iz Kumrovca, nego autohtoni Milojko iz Kosijerića, nikad njegovo životno djelo ne bi bilo dovedeno u pitanje niti bi revizionisti razbili SFRJ.
Bonus video:
