Sad kad se konačno i HDZ autao pa odlučio podržati Dragana Primorca u kandidaturi za predsjednika Republike Hrvatske, što je doslovno bio razlog njegovog svojevremenog izbacivanja iz te stranke, jasno je da ćemo imati strastvenu kampanju i obračun između dva blefera. Prvi blefer zemlje, pa i regije je svakako Zoran Milanović, aktualni predsjednik zemlje, dok bi ovdje Primorac sekundirao, nimalo ne zaostajući za pozerstvom aktualnom predsjedniku.
Nije uopće ni sporno to da će još neproglašeni kandidat iz stranke Možemo, a utemeljeno se pretpostavlja da bi to mogla biti Ivana Kekin, uzeti solidan broj glasova Milanoviću u prvom krugu. Jednako kao što nije sporno, niti je treba unaprijed otpisati, da će Marija Selak Raspudić, kao nezavisna kandidatkinja s desnice, uzeti solidan broj glasova kako Primorcu, tako i Milanoviću. Ali, bez obzira na to što što će njih dvije biti jake kandidatkinje, ipak je za očekivati finalni obračun u drugom krugu između dvojice vodećih blefera hrvatske politike. Ponajprije zbog Milanovićeve realne popularnosti s jedne strane, ali i zbog infrastrukturne podrške HDZ-a Primorcu s druge. O Milanoviću i njegovim ideološkim slalomima, svim problematičnim izjavama i nekonzistentnostima, pa i totalnoj zamjeni publike kojoj se obraća, čitava regija već sve zna. Isto kao što je upućena u njegovu konstantnu relativizaciju agresije Rusije na Ukrajinu i suštinsko antievropsko ponašanje.
S druge strane, Dragan Primorac jeste međunarodno priznat znanstvenik, ali je i rijetko osebujan lik hrvatske javnosti i politike. On je jedan od onih ljudi koji su vas s iskrenim sjajem u očima i strastvenim govorom sposobni uvjeriti u bilo što. Posebno one lakovjernije. A talent za samoreklamu mu je neograničen. No, takvi ljudi, što više borave pod svjetlostima reflektora i lupom šire javnosti, postaju u njenoj percepciji sve karikaturalniji. Što se sve već dogodilo Draganu Primorcu.
On je prošao kompletan luk od perspektivnog Sanaderovog ministra znanosti i obrazovanja, koji je imao tu sreću da bude ministar u godinama obilja, kad su se diljem zemlje otvarali novi kampusi, širila regionalna sveučilišta u Splitu, Rijeci i Osijeku te radna mjesta u znanosti i na sveučilištima dijelila na lopate, preko ulaska u probleme, odlaska s funkcije i pokušaja da kao nezavisni predsjednički kandidat ostane u politici. Iz tog doba ostala je najzabavnija slika u kojoj se on zbunjeno pridružuje studentima ispred ministarstva te zajedno s njima skandira sam sebi “ostavka, ostavka”. Što bi bio fantastičan konceptualni čin da je to radio osviješteno. Ovako je samo ispao nadrealno redikulozan.
Karijeru je nakon toga nastavio graditi u znanosti, uspostavljajući bliske odnose s Izraelom i tamošnjim znanstvenicima i bivajući prisutan u hrvatskoj javnosti samo putem forenzike i organiziranja gostovanja stranih znanstvenika, mahom američkih i izraelskih. Zbog toga bi Hrvatska s njegovom eventualnom pobjedom, umjesto proruskog predsjednika, dobila onog proizraelskog.
No, najveća snaga Dragana Primorca je u njegovoj nevjerovatnoj samouvjerenosti. I tu je identičan Milanoviću. Njega jednostavno ne možeš trajno poraziti, jer koliko god puta izgubio ili bivao suočen s neobranjivim, on će se vratiti kao da se ništa nije dogodilo i nastaviti verglati svoje.
Primorcu su tako ovih dana izvukli članstvo u Savezu komunista Hrvatske i kandidaturu za članstvo u komitetu iz 1990. godine, a on je potpuno opušteno rekao nešto u stilu da je svatko tko je vrijedio bio u partiji i što ga nisu pitali gdje je bio ‘91, pa nastavio po svome.
Definitivna je istina da bi se eventualna televizijska sučeljavanja ove dvojice pretvorila u nadrealni šou. Međutim, problem je što netko od njih mora pobijediti i postati stari ili novi predsjednik. A to onda treba preživjeti sljedeće četiri godine. I u Hrvatskoj i u regiji.
Bonus video:
