Što bi bilo da Njegoš nije objavio nijednu knjigu? Ne bi ga bilo. Lagali bi istoričari kako kome i kad odgovara o njegovim podvizima ili manjkavostima, ali on kao tako snažan lik i prva asocijacija na Crnu Goru, ne bi postojao. Crna Gora ne bi imala Njegoša, ne bi imala krov.
Što bi bilo da Crnojevići nisu štampali knjige, da nisu dovukli iz Venecije štampariju u Crnu Goru? Ne bi bilo te uzvišene ideje o borbi knjigom i znanjem, a ne samo metkom i mačem. Činjenica da su se štampale knjige još tad, u malenoj Crnoj Gori govori o iskri prosvetiteljstva, o tome da je ideja poput luče, da svijetli u mraku i šalje poruku snažniju nego udar najjačeg topa! Neko je još tad imao ideju da se mora napraviti nešto što će da nadživi čovjeka, nešto neuništivo, što neprijatelj, osvajač ne može nikad osvojiti i razbiti, a to je knjiga u kojoj će živjeti neke priče koje će živjeti duže od svake okupacije.
Da žena nije opismenila Marka Miljanova i da on nije zapisao sve što je znao i čuo, da nisu nastali Primjeri čojstva i junaštva, kao i Pleme Kuči i narodnoj priči i pjesmi, o Marku Miljanovu pričale bi se priče po skupovima, ne bi niko mogao da utvrdi značaj njegov, utopio bi se u mitomanske projekcije junaštva i bili bi uskraćeni za sve primjere i priče.
Milovan Đilas je prevodio Miltonov Izgubljeni raj dok je bio u zatvoru, a pisao je na toalet papiru. Da nije objavio Besudnu zemlju, Novu klasu i knjigu o Njegošu, danas bi na Đilasa gledali kao na običnog komunističkog aparatčika koji se u jednom trenutku pobunio, ali ne bismo znali što mu je sve spavalo u glavi i kakve je ideje ponudio cijelome svijetu.
Zemlja nije nikla samo iz krša i baruta, nikla je iz knjige. Jeste Crna Gora zemlja slikara, dobrih slikara, ali je ovo zemlja pripovijedanja, na njemu se održala. Imala je sreću da u određenim ključnim trenucima tu ideju o knjizi shvate i prihvate ljudi koji su imali što da kažu, da ostave djela na kojima se temelji današnja Crna Gora. Bez tih djela, imali bi samo “državnu administraciju”.
Upravo ta, državna administracija koja izgleda smatra da je sama sebe porodila, te da je dobila cijelu državu da sa njom čini što joj volja, naša državna administracija posmatra državu kao plijen, kao BDP ili poš rečeno džidipi, samo kao budžet. Jer, da išta znaju naši političari koji vode državu, ne bi im palo na pamet da povećavaju porez na štampanje knjiga, časopisa i novina. Ne bi im palo na pamet jer bi imali svijest kako se rodila i na čemu se gradila ova država. Samo onaj ko je čitao ono što mora i živio pod prijetnjom roditeljske batine da se knjige moraju čitati zbog ocjene, samo takva glava može da predloži takav zakon i da glasa za njega.
U vrijeme poplave banalnog i površnog sadržaja koji bombarduje djecu sa svih strana i svih mreža, povećati porez na knjige znači da će nestati mali izdavači, da će se manje knjiga domaćih autora objavljivati, te da će svi gledati da prodaju ono sigurno, a to su prevedeni bestseleri. Tome težimo, estradizaciji književnosti, jer neki vlastodršci su pomislili da će povećanjem poreza na knjige popuniti makar malo budžet. Misao koja vodi samouništenju kulture. Činjenica da se više vrištalo zbog zakupa neke plaže ili putovanja u Sen Trope nego što je iko obratio pažnju na to da će biti praktično uništeno izdavaštvo knjiga, govori o tome koliko veliku većinu ljudi zabolje za knjige.
Za trideset godina od Đukanovića nismo čuli da je pomenuo ijednu knjigu osim ako nije morao da govori na nekom obilježavanju godišnjice. Nisu izgleda ni ovi ništa bolji, čim su riješili da krajcuju koji euro od izdavaštva i knjiga. Ako im kliker radi u tom smjeru, da ne mogu smisliti bolju foru da napune budžet osim da se i knjige oporezuju, onda je vrijeme da ih narod pročita, što bi rekli “kao knjigu”.
Bonus video:
