Primio sam (el.) poštu sa Cetinja a tema je Olimpijada i štošta oko nje. Zapravo, rječ je o komentaru na moj FB osvrt o otvaranju Igara u Parizu, spektaklu koji je izazvao velike odjeke, kritičke opservacije i polemike.
Ovaj odgovor ide uz jedan, ne baš performans, već istorijski homage, metod ne tako dalek onome na otvaranju Olimpijade. Ovoga puta bez kontroverzi, držeći se činjenica, ipak pričom, posebno ovom slikom koja djeluje fantastično.
Naime, nekada je, a tokom sveobuhvatnog progresa crnogorske države u doba prosvjećenog, knjaza i kralja Nikole pošta išla redovno. I na ovoj relaciji Ulcinj - Bar - Vir - Cetinje. Pa i s ovakvim autima na slici koju prilažem. Začuđeni i zadivljeni progresom tradicionalni Crnogorci su prve automobile nazvali: “karoce bez konja”.
Vozač na ovoj slici je Baranin Đono Kirović. On je otac Frana Kirovića, jednog po širokim sposobnostima, posebno umjetničkom aktivizmu zapamćenog Baranina kojeg se dobro sjećam iz njegovih starijih godina. Preko Frana nekako je trajalo u gradu i sjećanje na Đona, vozača one karoce sa četiri točka.
Upuštajući se u temu otvaranja Olimpijskih igara mi smo se iz naše provincije - kako bi neko malo strože nazvao stvarnost ovdje - prebacili direktno u Pariz, na Senu.
A Žak Prever je pisao da “sve lijepe stvari dolaze iz provincije kao Sena u Pariz”.
Ostajući pri ličnom utisku o umjetnički originalnom otvaranju Olimpijskih igara što sam izložio u mom Fb postu, sasvim uvažavam i drugačije viđenje ceremonije u Parizu. Koje zaista nije bilo usamljeno. Ipak, siguran sam da prihvatamo onu latinsku De gustibus (e coloribus) non est disputandum. Zato ne sumnjam u tolerantan razgovor, što i nije običaj vremena i prostora u kojem živimo.
Očigledno, francuski organizatori su odlučili da našu planetu malo provozaju Senom i Parizom, ali i francuskom istorijom.
Francuzi pretenduju da se njihov “grandeur” zasniva između ostalog i na univerzalnosti njihove istorije. I stvarno, istorijske vrijednosti - prosvetiteljstvo, revolucije, ljudska prava, kultura itd. dosežu mnogo dalje od zemlje Francuske, pa je i navigacija Senom otišla nešto šire.
Drugim riječima orginalni i maštoviti scenario je predviđao nekoliko umjetničkih linija koje su dodirivale istoriju i običaje Francuske, ali i svijeta. I tako se - evo stižem do užeg predmeta polemika - došlo u obliku performansa i do osjetljive materije “svetinja” iz univerzalne istorije. Po nekima, i do biblijske “Tajne večere”, zapravo čuvene slike Leonarda da Vinčija koja se nalazi u Milanu, u crkvi Santa Maria della Grazia.
Tu je nastao zaplet, kontroverze, oštre osude navodnog “skandalozbnog performansa”, svetogrđa jedne kultne scene, u krajnjem blasfemije koja vrijeđa vjernike, posebno hrišćane. Ova oštra reakcija je dolazila iz krugova Zapada i Istoka, a u vrijeme i velikih konfrontacija, istina više njihovih političko-vojnih elita.
Mala digresija o tome. Mora da su na mukama bili ovdašnji poltroni - koji su u svom poslu unutrašnju scenu malo zamijenili inostranom, vidjevši svoju šansu u međunarodnoj materiji i sagledavanju odnosa snaga tamo, sve za unutrašnje potrebe.
Izgleda da im nije bilo lako da se postave u situaciji zbunjujuće kritičke harmonija povodom otvaranja Olimpijade i pomenutih scena. I to od nekoliko zapadnih centara, od Amerike, posebno one desne i crkvene, zajedno s Vatikanom, preko iranskog duhovnog vođe Ali Hamneia, sve do Kremlja i glasnogovornice Zaharove… Ali i mnogih drugih. Niko to nije kordinirao, najmanje komandovao, već se radilo o nekom obliku coalition of willing, svi uglavnom ogorčeni “izvrgavanjem” svetih stvari. Posebno scena iz Poslednje večere Hrista i 12 apostola, prije njegovog mučeničkog smaknuća.
A da li je to bila stvarna tema performnsa, zašto se žurilo u osudi, vratićemo se tome kasnije, pa i uz zvanično objašnjenje organizatora.
Da se najprije podsjetimo da je balet na obalama Sene, šetnja tajanstvenog nosača baklje krovovima Pariza, njegovi susreti po znamenitom mjestima i svi drugi pariski preformansi bili ujedno poziv i na maštu.
I tako se došlo do mnogih situacija koje su različito doživljavane, između oduševljenja i zgražavanja, i kao takve izazvale polemike.
Da podsjetim da je imaganicaja jedna od vodilja francuske kulture.
Između ostalih i nadrealistički pokret koji je, kako mu i ime kaže, umjetnički pobjegao od realnog - ispoljen filozofijom, slikarstvom, posebno njegov književni izraz s Bretonom, Elijarom, Aragonom je nastao u Parizu, preciznije u njegovom srcu na Monparnasu.
Jedna od centralnih parola buntovne 1968. s epicentrom u Parizu, koja je te godine stigla i do Beograda - pored onog “Zabranjeno je zabranjivati” glasila je “Imagination au pouvoir!” (“Mašta na vlasti!”).
Mašta je podrazumjevala avanturu, primarno avanturu duha, a to je jedan drugi idealizovani pojam i radnja u kolektivnom i individualnom smislu. Žan Pol Sartr je vrlo inspirisano pisao o avanturi, posebno “samoći avanture” koja mu je bila dragocjena, zapravo odlučujuća za njegovo impresivno filozofsko, dramsko, književno djelo i ukupni, ipak kontroverzni, društveni angažman.
Avantura je svakako podrazumijevala rizike, za koje je trebalo imati mnogo odvažnosti.
I to je jedna druga kljucna riječ - l’audace (smjelost, odvažnost).
”L’audace, l’audace, toujours de l’audace”, (smjelost, smjelost, uvjek smjelost) govorio je Danton iz Francuske revolucije. Velika revolucija je inače dobila visoko mjesto na otvaranju Olimpijade, dominantnom slikom Ežena Delakrua. Stari Rimljani su imali onu Audecem fortuna juvat. (“Smjelima sreća pomaže”). A Njegoš, ista misao, možda još efektnije saopštena: ”Pregaocu bog daje mahove”.
S ove francuske l’audace tradicije, dakle smjelosti, dolazimo do jedne druge, isto važne činjenice za naš razgovor.
Naime, Francuska jeste zemlja revolucija, ali i crkve. Primarno, katoličke.
Ko nešto bolje poznaje istoriju katoličke crkve zna i onu poznatu rečenicu iz Vatikana s visokim mjestom u istoriji crkve. ”La Francia, figlia primogenita della chiesa cattolica” (“Francuska je najstarija ćerka katoličke crkve”)
Ne objašnjavam kako je u srednjem vijeku nastala ova nikada korigovana rečenica, jer sam i ovako odužio. Nisam siguran da bi mi Đono, iako Baraninu, primio ovu poštu zbog dužune pisanog prtljaga.
Rekavši da je Francuska vrlo katolička zemlja podsjećam da je jedan od najvećih francuskih državnika bio kardinal, po imenu Rišelje, i da je kao ministar inostranih poslova u doba Luja XIII visoko podigao državnu i kulturnu moć Francuske. Ovaj hrišćansko - katolički kardinal je osnovao Akademiju nauka, koja će, iako očekivano pluralna u idejama, biti jedan od stubova francuskog kulture.
U njoj je bilo mjesta i za laičke mislioce, izrasle iz mnogih francuskih revolucija, ali i za velikog književnika 20. vijeka, intelektualca visoke religiozne inspiracije Fransou Morijaka. Morijak je bio napredniji od mnogih, pa i laičko - lijevih intelektualaca angažujući se protiv totalitarnih režima i vrlo otvoreno za nezavisnost Alžira kada se Francuska duboko i riskantno podijelila oko tog tada dramatičnog pitanja.
General Šarl De Gol, jedan od najvećih državnika Francuske, ali i evropske istorije, bio je duboko i neskriveno religiozan. U svojim memoarima je ostavio uzvišene rečenice o svojoj privrženosti hrišćanskim vrijednostima.
A kada su mu savjetnici jednom u obliku predloga saopštili da je Žan Pol Sartr svojim neumornim agitovanjima kod studenata na Sorboni i radnika u fabrici Reno, tokom već pomenute1968. prevršio svaku mjeru, i da je svojim “subverzivnim” akcijama direktno doprinosio haosu u zemlji, i da je zato zreo i za hapšenje - De Gol je prekorno rekao svojim sagovornicoma “Ne hapsi se jedan Volter!”.
Sartr je sa svoje strane, tada i u problemu koji je sam definisiao “kako u isti mah ne biti komunista niti antikomunista” priblizavao se ateizmu, istina nikada onom primitivnom ateističkom fundamentalizmu, govoreći da je samo malo ljut na Boga “jer je mnogo ćutao”.
I kada bih se vratio još nazad, a francuski Panteon je pun velikana misli, umjetnosti, nauke, morao bih spomenuti i Renea Dekarta, oca modernog racionalizma koji je sumnju postavio kao početni osnov svega. Pa i onim svojim “Mislim (sumnjam), dakle postojim”
Sve je to Francuska, mnogo je različitih duša u prošlosti francuske civilizacije. Različitosti kao bogastva. Zemlja koja je davno, kao država, i još značajnije, njeni građani, osvojili slobodu, onu političku, i još više - umjetničku slobodu. Zato je Pariz odavno i ne slučajno dobio još jedno ime - “Grad svjetlosti”.
Konačno zemlja od koje bismo mogli dosta da naučimo, pritom nikada se ne ponašajuci inferiorno u državnom smislu.
U tom stilu je knjaz Nikola napisao, na lijepom francuskom, pismo Napoleonu III. Imao sam zadovoljstvo da ga pročitam na posljednjem susretu skupštine Frankofonije, što je izazvalo dodatno interesovanje frankofonskih delegata, za našu istoriju i vladara, francuskog đaka.
Dopisivanje knjaza Nikole s Napoleonom III je bilo iz prve faze knjaževe vladavine i mnogo prije nego što je Đono Kirovoć vozio ovaj automobil crnogorskom teritorijom od Ulcinja, preko Bara i Vira do Cetinja - i nazad.
Inače crnogorski ministar pošta u cnogorskoj kraljevini bio je Pero Šoć, u vrijeme izbjegličke vlade ministar pravde i inostranih poslova, autor zapaženih knjiga, među kojima Bibliografija o Crnoj Gori, na francuskom i italijanskom jeziku - ličnost lojalna kralju do kraja života našeg suverena.
Vjerujem da smo saglasni da svi imaju pravo na različite utiske o estetici otvaranja Olimpijade, da se tu može biti i osjetljiv na razne teme, i da je sada možda red da tu uključimo i čujemo objašnjenja organizatora spektakla, umjetničkog direktora Toma Žolija. (Nadamo se da on nije u rodbinskim vezma s čuvenim Morisom Žolijem autorom knjige “Dialogue aux Enfers entre Montesquieu et Machiavel” - Razgovor u paklu između Monteskijea i Makijavelija - koja će biti osnova za plagijat jedne čuvene, otrovne, antisemitske knjige pod naslovom “Protokoli sionskih mudraca”). Oglasio se i predsjednik Makron koji je stao iza ceremonij otvaranja Olimpijade, smatrajući da se radilo o novoj pobjedi Francuske koja će nastaviti da garantuje slobodu umjetnosti. Organizatori su objasnili mnoga toga, pa i da se u spornom performansu ne radi o umjetničkim obradama i asocijacijama “Tajne večere” nego “Gozbi bogova s Olimpa”. I da nije u pitanju slika Leonarda da Vinčija nego inspiracija slikom “Gozba bogova” holandskog slikara iz 17. vijeka Jana van Bijlerta.
Na toj paganskoj proslavi se pojavio Dionis, bog vina i veselja, u liku poznatog francuskog glumca koji je za tu priliku, u raskošnom i veselom ambijentu, bio potpuno go, smatrajući da “treba da živimo kako smo rođeni, goli!”, zatim pitajući se i “da li bi bilo ratova da smo ostali goli, i gdje bi se sakrio pištolj kada si go…?” I u tom stilu…
Šokantno? Možda.
Licenza poetica? Staro osvojeno pravilo da je umjetniku dozvoljena sloboda izraza.
Dominantan utisak je Žolijeva ideja bila da se spoje bogovi s Olimpa s pariskom Olimpijadom, da se svi povežu s nekim umjetničkim Olimpizmom, kao što su očigledno sve ove riječi i pojmovi semantički vrlo povezani.
Možda bih i ja imao određene teškoće da do kraja razumijem pokušaj spuštanja bogova s Olimpa direktno u neki ovozemaljski kabere, makar on bio veselog sastava i atmosfere, ali “otkačenost” svega je možda gledaocima, ne samo razigravala imaginaciju, nego im se sve to više dopalo od već viđenih klišea otvaranja Igara koji ponavljanjem rizikuju da su i dosadni.
Uostalom prema prvim istraživanjim većina Francuza se izjasnila da im se svidjelo otvaranje Olimpijade, uključujući i performanse pored Sene, pa i onaj o paganskoj svetkovini bogova s Olimpa.
Uostalom nisu izostala na otvaranju Igara nesporna umjetnička izvođenja, sva s nekom estetskom obradom i porukama. Recimo dvije kultne muzičke himne. Lenonova Imagine kao himna mira, i ona Edit Pjaf “himna ljubavi” u impresivnom izvođenju Selin Dion. “Marseljezu” je pjevala crnkinja Aksel Sen Sirel, iako znamo da bi ekstremni desničari, poneki lepenovac, voljeli da je nacionalnu himnu otpjevao neki bijeli francuski umjetnik ili umjetnica. U svakom slučaju “Allons enfants de la patrie...”, pa ko god da pjeva.
Sve je bilo zapravo himna zajedništva, različitosti i inkluzovnosti. Time su pobijedili i proklamovani ideali Pjera Kubertena, osnivača modernih Olimpijskih igara, tačno prije sto godina.
Inače, mnogo pitanja i primjedbi bi se strogim pristupima mogli postaviti.
Recimo, zašto u onoj maštovitoj šetnji pariskim galerijama se pojavio i Arsen Lupen, čuveni provalnik, istina, lijepih manira? Tu pored Mona Lize, koja mu je, uzgred, namignula. Imao se utisak da se Lupen prolazeći galerijama dopao ovoga puta nekim ženskim likovima sa slika.
Organizatori promovišu lopova? Znamo, da ne! Igra mašte. I Lupen je dio Francuske, njene literature.
Da li se tu neko maštom razigrao na pravi način, pa i previše? Rekosmo - stvar je ukusa.
Uostalom pozivom na toleranciju, a uvažavajuci svakog, organizatori, pa i gradonačelnica Pariza, su se izvinili ako se neko našao povrijeđenim.
Zavjesa Igara je spuštena. Opet spektakularno, s nešto manje provokativnosti u odnosu na otvaranje.
Naime, otvaranje Olimijskih igara u Parizu sada postaje dio istorije. Tamo će i dobiti svoje pravo mjesto. Kao što je dobila Ajfelova kula, veliki protagonista ovih Igara, koja je tokom izgradnje dočekana kao neviđeni “laideur” (grdilo) Pariza, čestim protestima, pa i umjetnika, među kojima i književnika Mopasana, Dime, arhitekte “Opere” Garniera… Vrijeme je, znamo, krajnji sudija.
Mislim da smo saglasili da i mi ovdje imamo pravo na impresije i sudove o svjetskim događajima, pa i na moguće primjere skrnavljennja visokih vrijednosti religije, među kojim i biblijskih tema i slika kao što je “Tajna večera”.
Postavlja se pitanje da li takvu senzibilnost treba pokazati i u domaćim uslovima.
Da možda ostavimo Francuzima i Francuskoj - rekosmo već, najstarijoj ćerki crkve, da procjeni i odbrani eventualno ugrožene tradicionalne vrijednosti.
Evo i primjera kod nas prilične indiferentnosti na jedan performans koji je naginjao javnom kiču, a u vezi je s apostolima i Hristom. Pritom se nije radilo o umjetničkoj pozornici nego, izvinite na brutalnosti teme, sastavljanja crnogorske vlade. Tako je prije četiri godine proklamovana vlada “12 apostola” s isto toliko ministara, kako je javno nazvao njen predsjednik, koji je sam u toj nevjerovatnoj ideji i analogiji, očigledno bio, izvinite opet, Isus Hrist.
Pored neadekvatnosti ovih komparacija, treba dodati da je tu apostolsku vladu odlučujuće sastavljao neki bjelosvjetski hohštapler, s još nekima, pa i djelovima crkve, kako sve to javno svjedoči jedan bivši apostol iz pomenute vlade i akter daljih političko - prevarantskih performansa. Osoba s lažnim diplomatskim pasošem bila ugošćena na ovdašnjim tajnim večerama sve dok nije obavila zadatak formiranja “apostolske vlade”. I nije se radilo o estetsko umjetničkim inspiracijama, nego brutalnim materijalnim interesima, u krajnjem kriminalu i švercu, tom gravitacionom centru državne politike u dužem periodu.
Ovdje nisu, tako mi se čini, u pitanju samo neadekvatnosti preuzetog biblijskog naslova, već i činjenici da se faktički radilo o 12 plus 1 diletanata, čast nekom izuzetku, koji su zajedno vodeći državu vrlo brzo porazili veliku demokratsku pobjedu Crne Gore 30. avgusta 2020. I velika očekivanja građana za konačno ozbiljno i odgovorno vođenje crnogorske države.
Da bi se zatim nastavila ovdašnja olimpijada (samo)reklama, pa se “apostolska vlada” vrlo brzo samoproglasila za “najbolju u istoriji”, sledeća još boljom itd. Nastavljeno je i formiranje vlade s odlučujućim faktorima sa strane, od osoba i sa pravim diplomatskim pasošima stvarajući mučnu sliku Crne Gore kao dobrovoljnog kolonijalnijalnog protektorata.
Čak je dio apostola uspio da vrati i prethodne snage mafiokratskog režima, da zajedno sastavljaju vladu, da do današnjeg dana vode među - apostolske ratove, pa jedan bivši apostol javno saopštava naciji da će drugi, na čelu sadašnje vlade, opljačkati državu i zatim negdje pobjeći… I svi ostaju na reflektorski osvjetljenoj pozornici, ispred koje je mrak istine.
Zaustavljam se ovom pričom, uostalom i da dalje ne kvarim temu Olimpiskih igara u Parizu. Ipak s pitanjem: Da li je upotreba biblijskih tema, slika i opis vlade, tog u nastavcima nedoraslog društva zasluživalo kritiku, makar javno upozorenje da u njihovoj problematično - šarlatanskoj misiji ostave na miru i ne zloupotrebljavaju jednu veliku monoteističku religiju i njene simbolične slike.
Sve je to izostalo. Razlog više, čini mi se, da onda malo smanjimo strogost za eventualnu zlouptrebu religije, slike 12 apostola u Parizu ovoga ljeta. Ili makar nešto tolerantnije vidimo istu predstavu.
Krajnje je vrijema da pošaljem ovu poštu. I to modernim načinom... Ipak i uz podsjećanje na Umberta Eka koji je cijeneći tehnološke progrese, ipak upozoravao da se držimo olovke, papira, pisma, knjige, klasične pošte jer kako je govorio - ne znamo da li će neki black out izbrisati sve moguće message, link, floppy, disk, CD, USB....
Ako u toj viziji slučajno otkaže elektornska pošta, poslao bih ovo pismo kao nekada, onim putem i linijom ka Cetinju.
Došao bih s Ćirom Kirovićem, unukom Đona Kirovića vozača s one slike, na liniji Ulcinj, Bar, Vir, Cetinje. Neka se i on podsjeti na put kojom je išao njegov đed. Ćiro jeste automehaničar, ali ne vjerujem da bi mogao da rekonstruiše onaj đedov auto, pa da doživljaj bude potpun. Ali nikada se ne zna. Ako nam jednog dana povjere organizaciju Olimpijade - hajde da i ja inspirisan Parizom razigram maštu - onda bi performans s Đonovim autom na pomenutoj liniji bio dobar homage našoj prošlosti.
Ali avaj, i sada bez mašte, da li bismo mi u tom slučaju, s rekapitulacijom istorije i zajedničke duhovnosti iz prošlosti što čine druge zemlje domaćini, zatražili najmanje četiri paralalna otvaranja Olimpijskih igara. Jer je ovdje istorija u međuvremenu nacionalizovana, ima verzija prošlosti koliko i naroda, sve u vrijednosno rasklimatanoj državi, u kojoj se etničaka polja pretvaraju u politička, ishod skriven u budućnosti.
A možda se do dobijanja Olimpijade ovdje i nešto ozbiljno desi, recimo kraj propagandne gozbe bogova na vlasti, dakle, desi se neki zaokret, prije svega, povratak bazičnog duhovno - državnog zajedništa, ozbiljno izgrađenje pravne, pristojne, ekonomski racionalne države. Uslova, ne samo za maštovito dobijanja Olimpijade, već istorijskog trajanja zemlje, opet pred mnogim vidljivim i nevidiljivim iskušenjima.
A to je druga, ozbiljna tema, ostavimo je onda i za drugu priliku.
Bonus video:
