Ako pomenete termin “širenje” (proliferacija) u bezbjednosnom kontekstu, većina će pretpostaviti da govorite o nuklearnom širenju. I to sa dobrim razlogom. Ovo oružje ima već devet zemalja (Kina, Francuska, Indija, Izrael, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rusija, SAD i Velika Britanija). Ali, i mnoge druge zemlje su sposobne i vjerovatno motivisane da takvo oružje nabave. Pored toga, postoji i opasnost da ga dobiju i terorističke grupe koje mogu nanijeti užasnu štetu.
Ovakav vid proliferacije često se opisuje kao “horizontalni.” Najveća pažnja trenutno je usmjerena na Iran, koji je dramatično smanjio vrijeme potrebno za razvoj jedne ili više nuklearnih naprava. Iran bi mogao da upotrijebi to oružje - ili bi, čak i ako ga ne upotrijebi, mogao računati na to da može prisiliti ili napasti Izrael ili svoje arapske susjede (direktno ili preko nekog od svojih posrednika) nenuklearnim, konvencionalnim oružjem.
Nuklearno naoružani Iran bi vjerovatno pokrenuo regionalnu trku u naoružanju. Nekoliko njegovih susjeda - posebno Saudijska Arabija, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska - mogli bi da razviju ili nabave sopstveno nuklearno oružje. Ovakav razvoj događaja bi dodatno destabilizovao jedan od najproblematičnijih i najnestabilnijih regiona svijeta.
Ali, koliko god ovaj scenario bio važan, pažnju sada zaslužuje i druga vrsta proliferacije: vertikalno širenje, odnosno povećanje kvaliteta i/ili kvantiteta nuklearnih arsenala u devet zemalja koje ovo oružje već posjeduju. Opasnost nije samo u tome da bi nuklearno oružje moglo da se koristi u ratu, već i da bi se vjerovatnoća rata povećavala kada vlade (poput Irana u gore navedenom scenariju) postanu agresivne u ostvarivanju svojih geopolitičkih ciljeva jer vjeruju da će moći da djeluju nekažnjeno.
Najbrže rastući nuklearni arsenal u svijetu danas pripada Kini. Izgleda da Kina vjeruje da ako dostigne Sjedinjene Države u ovom domenu, može odvratiti SAD od intervencije u korist Tajvana u slučaju krize oko tog ostrva. Kina je na putu da sustigne SAD i Rusiju u narednoj deceniji, a uz to ne pokazuje interesovanje ni za učestvovanje u pregovorima o kontroli naoružanja koji bi usporili povećanje, niti za postavljanje kvantitativnih ograničenja kada je riječ o njoj.
Tu je, zatim, i Sjeverna Koreja. Ni ekonomske sankcije ni diplomatija nisu uspjele da ograniče njen nuklearni program. Vjeruje se da Sjeverna Koreja sada posjeduje više od 50 bojevih glava. Neke od njih su postavljene na raketama sa interkontinentalnim dometom i poboljšanom preciznošću. I Kina i Rusija su je pomagale, a dodatna ruska pomoć je vjerovatna s obzirom na to da S. Koreja snabdijeva Rusiju oružjem za upotrebu u Ukrajini.
A opet, nije pitanje samo to kako bi Sjeverna Koreja mogla da iskoristi svoj nuklearni arsenal. Možemo zamisliti sjevernokorejski napad na Južnu Koreju ili čak Japan korišćenjem konvencionalnih snaga, uz nuklearnu prijetnju Americi kako bi je spriječila da se umiješa. Upravo ta mogućnost povećava pritisak javnosti u Južnoj Koreji da se razvije nuklearno oružje. Ovaj primjer pokazuje da vertikalna proliferacija može da izazove horizontalno širenje, posebno ako zemlje koje su trenutno pod zaštitom SAD posumnjaju u to da je Amerika spremna da se izloži riziku da bi ih branila.
Rusija je još jedan razlog za zabrinutost. Rusija i Sjedinjene Države u posjedu su dva najveća nuklearna arsenala na svijetu. Oba su ograničena sporazumima o kontroli naoružanja (New START Treaty), koji limitira broj nuklearnih bojevih glava koje svaka strana može da rasporedi na najviše 1.550. (Ipak, dodatne bojeve glave mogu čuvati u skladištima).
Sporazum takođe ograničava koliko aviona, projektila i podmornica koji nose nuklearno oružje može biti raspoređeno. On uključuje i različite mehanizme za olakšavanje verifikacije kako bi dvije vlade bile sigurne da se druga pridržava uslova sporazuma.
Novi START (ratifikovan 2011. i od tada nekoliko puta produžen) ističe u februaru 2026. godine. Rusija bi mogla da odbije novo produženje ugovora, jer je, sudeći po rezultatima njene vojske u Ukrajini, više nego ikada postala zavisnija od svojih nuklearnih arsenala. Ili bi mogla da pokuša da se trampi: spremnost da nastavi da se pridržava Sporazuma u zamjenu za američke ustupke po pitanju Ukrajine.
Međutim, Vašington je zabrinut ne samo zbog toga šta bi Rusija mogla da uradi, već i zbog činjenice da SAD sada imaju tri protivnika sa nuklearnim oružjem koji mogu da koordiniraju svoju politiku i u trenutku krize formiraju jedinstveni nuklearni front. Sve ovo navodi Sjedinjene Države da preispitaju svoju nuklearnu politiku.
Američka vlada je u martu navodno završila svoj periodični pregled nuklearnih snaga. Milijarde dolara biće potrošene na novu generaciju bombardera, projektila i podmornica. U najgorem slučaju, mogli bismo da uđemo u eru nestrukturirane nuklearne konkurencije.
Sve ovo zajedno stvara jedan opasan trenutak. Tabui u vezi sa nuklearnim oružjem vremenom su oslabili. Malo je ljudi koji se lično sjećaju vremena kada su Sjedinjene Države, da bi ubrzale kraj II svjetskog rata, dva puta koristile nuklearno oružje protiv Japana. Štaviše, ruski zvaničnici aktivno nagovještavaju svoju spremnost da ga upotrijebe u kontekstu rata u Ukrajini.
Nuklearno oružje je tokom Hladnog rata igralo ulogu stabilizatora. Moguće je da je njegovo postojanje pomoglo da rat i ostane - hladan. Ali tada su postojala samo dva donosioca odluka, a svaka strana je imala arsenal sposoban da preživi prvi neprijateljski udar i uzvrati udarac. Ovo je ojačalo politiku odvraćanja. Obje strane su uglavnom djelovale oprezno kako bi spriječile da rivalstvo eskalira i izazove direktan nuklearni katastrofalni sukob.
Trideset pet godina nakon završetka Hladnog rata, pojavljuje se novi svijet: sa trkom u nuklearnom naoružanju, potencijalnim novim članovima u sve manje ekskluzivnom nuklearnom klubu i dugačkom listom dubokih neslaganja oko političkog poretka na Bliskom istoku, Evropi i Aziji. Ovo nije situacija koja se može lako riješiti, ali njome se, u najboljem slučaju, može efikasno upravljati. Ostaje samo da se nadamo da će lideri ovog doba biti dorasli izazovu.
Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor za planiranje politike u Stejt departmentu od 2001. do 2003.
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
