Demokratska partija je na konvenciji u Čikagu priredila izvanrednu predstavu. Bilo je svega: velikih muzičkih zvijezda, govora koji podstiču entuzijazam, vjerske posvećenosti, mnogo suza, buđenja nade, trenutaka radosti, ushićujućeg patriotizma, Opre Vinfri, i mnogo, mnogo balona. Televizijski komentatori bili su impresionirani načinom na koji se potpredsjednica Kamala Haris „predstavila“: njenim osmijehom, govorom tijela, glasom - čak i izborom garderobe.
Politika i u demokratijama i u diktaturama uvijek podrazumijeva i šoumenski talenat jedne ili druge vrste. Ali u Sjedinjenim Državama je politiku već dugo nemoguće odvojiti od zabave. Zajedljivi američki novinar H. L. Menken, koji je političare prezirao a većinu Amerikanaca smatrao priglupim klipanima, bio je vanredno pronicljiv posmatrač stranačkih konvencija. „Meni se čini da su Sjedinjene Države, bez konkurencije, najveća predstava na svijetu“, napisao je 1927.
Pompa iz Britanije
Ali zašto, pobogu, kandidati moraju da prave toliku predstavu oko toga koliko vole svoje porodice? Kakve veze sve to grljenje i ljubljenje ima s politikom? Da li je demonstracija te posvećenosti istinski neophodna da bi se pridobili birači? Biće da je u Americi baš tako.
U većini demokratija ljudi glasaju za političke partije i interese koje one zastupaju. Harizma igra izvjesnu ulogu - čak i u zemljama poput Japana, gdje ona većini političara upadljivo nedostaje. Ali u cjelini posmatrano, azijski i evropski političari nisu ni izbliza toliko voljni ni spremni da se publici preporučuju kao tople i srdačne osobe na način na koji to čine njihovi američki pandani. To je nešto što ljudi tradicionalno očekuju od kraljeva i kraljica, ne od političara koje biraju na izborima. Još od kralja Džordža Trećeg u 18. vijeku, britanski monarsi željeli su da ih podanici doživljavaju kao dobre i uzorne porodične ljude. Kraljica Elizabeta Druga dopustila je Bi-Bi-Siju da dokumentuje njen svakodnevni život, od roštilja u bašti do ispijanja čaja s djecom; vjerovala je da je potrebno da djeluje kao obična osoba kako bi zadržala popularnost.
Amerikanci su se britanske monarhije oslobodili 1776. (Džordž Treći je bio njihov posljednji kralj.) Otad je Bijela kuća preuzela mnogo toga od pompe i običaja dvora, do mjere koja uveliko prevazilazi sve druge demokratije - osim možda Francuske, gdje je republika i dalje zaogrnuta u rojalističku grandioznost.
Da bi se uspeo do pozicije američkog predsjednika, sa svim kvazimonarhističkim ornamentima koji uz tu poziciju idu, svaki kandidat - poput pripadnika britanske kraljevske porodice - mora da napravi veliku predstavu od toga koliko je običan momak ili obična djevojka, osoba poput nas, neko s kim biste popili pivo na verandi. Ali naravno, ljudi koji pretenduju da budu predsjednici nisu poput nas, samo što moraju da se pretvaraju da jesu.
Da bi se uspjelo u izrazito takmičarski nastrojenom društvu kakvo je američko, neophodno je da imate trgovačkog talenta. Ovo posebno važi za one koji sebe moraju da prodaju javnosti, bilo da su glumci ili političari. Njihovi nastupi su performansi
Davljenje u sentimentalnosti na američkim partijskim konvencijama - grljenje, ljubljenje i drugi izrazi ljubavi prema članovima porodice - u Americi je sveprisutno i u drugim ceremonijalnim prilikama. Strani dobitnici Oskara, recimo, obično nakon uručenja nagrade održe kratke, visprene govore. Ali ne i američke zvijezde koje, suznih očiju, moraju da zahvale svima - od učitelja u osnovnoj školi do svojih kućnih ljubimaca - i izraze svoju duboku posvećenost ljudskom rodu.
Nemilosrdan biznis
Sentimentalnost je emocija kojoj tu nije mjesto; javno izražavanje ljubavi, tuge, nade i radosti kao zamjena za pravu stvar - ono što se u normalnim okolnostima ne pokazuje pred drugima. Politika je, kao i holivudska filmska industrija, zapravo nemilosrdan biznis u kome lična osjećanja - kako vlastita, tako i tuđa - često moraju da budu ignorisana ili suzbijana kako bi se išlo naprijed.
Zahtjevi koje pred ljude postavlja ambicija često uništavaju sve ostalo, i na toj vatri se lako opeku i voljeni supružnici i djeca. Ali osjećanja negdje moraju da odu, nekako moraju da budu izražena. Otud onoliko raspilavljenosti na pozornici - u Holivudu i na partijskim konvencijama.
Na Nacionalnoj konvenciji Demokratske partije mnogo se govorilo o Amerikancima koji „izlaze jedni drugima u susret“, „vole svoje komšije“ i „pomažu siromašnima i marginalizovanima“. Mnogi Amerikanci se možda i uklapaju u taj opis. Ali SAD su daleko najnemilosrdnije takmičarski nastrojeno društvo - u kome pritom jedva da postoje ikakve socijalne bezbjednosne mreže - u poređenju s većinom drugih demokratija. Da bi se u tom društvu uspjelo neophodno je da imate trgovačkog talenta. Ovo posebno važi za one koji sebe moraju da prodaju javnosti, bilo da su glumci ili političari. Njihovi nastupi su performansi.
Igrati ulogu, po definiciji, znači kreirati nešto što nije stvarno. Pa ipak, javnost od glumaca i političara zahtijeva da ostavljaju utisak autentičnih osoba. To je razlog zbog koga toliko žudimo za glasinama o njihovim privatnim životima - i što su te glasine mračnije, tim bolje. I to je, iz velikodušnije perspektive posmatrano, razlog zbog koga želimo da nam se pokaže koliko neko ko se bavi politikom voli svog muža ili svoju suprugu. Jednom riječju, želimo da oni budu „autentični“.
Stoga je ono što gledamo na partijskim konvencijama i dodjelama Oskara, u televizijskim intervjuima i magazinskim člancima, performans autentičnosti. Kad ga izvode pravi znalci, kao što je to bio slučaj u Čikagu, taj performans se zbilja može učiniti najvećom predstavom na svijetu.
Bonus video:
