Kako se približavaju predsjednički izbori u SAD, mnogi se pitaju šta će to značiti za američku spoljnu politiku. Odgovor je obavijen neizvjesnošću.
Kao prvo, ko će dobiti izbore? Početkom ljeta ankete su pokazale da Donald Tramp ima značajnu prednost u odnosu na predsjednika Džoa Bajdena. Ali sada je, pošto je postala kandidatkinja Demokratske stranke, u prednosti potpredsjednica Kamala Haris. Problem je što se raspoloženje birača mijenja tako brzo, pa nije moguće predvidjeti kakvo će ono biti 5. novembra. Haris pokazuje impresivne političke vještine, ali - politika u demokratiji puna je iznenađenja.
Kao drugo, strani lideri i ličnosti mogu "glasati" - u smislu da njihovo ponašanje može iznenada promijeniti agendu i vjerovatnoću donošenja jednih ili drugih odluka u SAD. Umjerena spoljna politika, o kojoj je Džordž Buš mlađi govorio tokom svoje izborne kampanje 2000. godine, uopšte nije ličila na politiku koju je vodio nakon terorističkih napada 11. 9. 2001. Ko zna kakva sve iznenađenja možda pripremaju Vladimir Putin ili Si Đinping.
Ali, naravno, predizborne izjave daju određenu predstavu o budućoj politici. Ako pobijedi Haris, može se očekivati nastavak Bajdenove politike, doduše uz neka prilagođavanja. Ona je očigledno manje orijentisana na promociju demokratije u svijetu (jedna od glavnih tema za Bajdena) i malo više govori o pravima Palestinaca. Međutim, generalno gledano, ona će voditi istu politiku jačanja saveza SAD i učvršćivanja sistema multilateralnih odnosa (multilateralizam).
Tramp je manje predvidljiv. Iako svi političari iskrivljuju istinu, on se tu posebno ističe. Teško je reći koja će njegova izjava postati realna politika. Njegov stav o unilateralizmu i sve manjoj ulozi saveza i multilateralnih organizacija daje nam predstavu o pravcu njegove spoljne politike, ali konkretna pitanja ostaju bez odgovora.
Posmatrači često pokušavaju da poboljšaju svoje prognoze pažljivije posmatrajući savjetnike kandidata. Kod Haris je glavni stručnjak za spoljnu politiku Filip Gordon, pragmatični, cijenjeni centrista koji se bavio evropskim i bliskoistočnim poslovima u prethodnim administracijama Demokratske stranke, da bi sada postao glavni savjetnik potpredsjednika za spoljnu politiku.
U Trampovom taboru, teško je imenovati sličnu figuru, iako štampa ponekad pominje Roberta O'Brajena, posljednjeg Trampovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Ono što, međutim, znamo jeste da Tramp žali što je, tokom svog prvog mandata, na ključne pozicije imenovao tradicionalne republikance, jer su mu ograničavali slobodu djelovanja i učinili njegovu politiku umjerenijom nego što bi želio.
Takođe je vrijedno pomenuti i neke sličnosti između dvoje kandidata. Najvažnija je njihov odnos prema Kini. Sada postoji široki dvopartijski konsenzus da je Kina vodila nefer igru u trgovini i u oblasti intelektualne svojine i da njeno asertivno ponašanje u Istočnokineskom i Južnokineskom moru prijeti američkim saveznicima poput Japana i Filipina. Kina je mnogo puta rekla da ne isključuje upotrebu sile za zauzimanje Tajvana, kojeg smatra otcijepljenom provincijom. Bajden je u velikoj mjeri nastavio Trampovu politiku u Kini, a Haris će vjerovatno učiniti isto, iako uz neke izmjene.
Druga sličnost između kandidata je njihovo odbacivanje neoliberalne ekonomske politike. Tokom Trampovog mandata, Amerika je napustila tradicionalne republikanske pristupe spoljnoj trgovini (Reganova era) i počela da povećava carine, a manje je aktivna i u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Sve je to urađeno pod vođstvom američkog trgovinskog predstavnika Roberta Lajthajzera, koji je u Trampovom krugu i dalje uticajan.
Osim toga, Tramp je odbacio Transpacifičko partnerstvo o kojem je pregovarao Barak Obama, a Bajden nije učinio ništa da se ponovo pridruži sporazumu ili poništi Trampove tarife na uvoz iz Kine. Bajden je otišao još i dalje i uveo nova ograničenja za izvoz tehnologije u Kinu (nazvana su "visoka ograda oko malog dvorišta"). Pošto je Haris iz Kalifornije i ima svoje veze s američkim tehnološkim sektorom, malo je vjerovatno da će spustiti ovu ogradu. A od Trampa možemo očekivati samo proširenje "dvorišta".
I Tramp i Haris obećavaju da će povećati američku "tvrdu moć" (vojnu i ekonomsku) kroz ulaganja u budžet za odbranu i odbrambenu industriju. Može se očekivati da i jedno i drugo nastave svoj program modernizacije nuklearnog oružja i promovišu razvoj novih vrsta oružja koristeći vještačku inteligenciju.
Jedna od glavnih razlika tiče se odnosa kandidata prema Evropi. Tramp i njegov potpredsjednik Džej Di Vens jasno su stavili do znanja da nemaju mnogo interesa da podrže Ukrajinu i NATO. Tramp tvrdi da će se taj rat brzo okončati pregovorima. Teško je zamisliti kako se to može učiniti bez radikalnog slabljenja Ukrajine.
Na Bliskom istoku, oba kandidata obećavaju da će podržati izraelsku bezbjednost i pravo na samoodbranu, iako Haris govori o pravu Palestinaca na samoopredjeljenje. Oboje će vjerovatno podsticati Saudijsku Arabiju da normalizuje odnose sa Izraelom, i oboje će zauzeti tvrd stav prema Iranu. Međutim, Tramp pridaje mali značaj Africi i Latinskoj Americi, a od Haris se može očekivati da će više pažnje posvetiti ovim regionima.
Najradikalnije razlike se odnose na američku "meku moć", odnosno sposobnost da se željeni rezultati postignu putem ubjeđivanja, a ne prinude ili novca. Tramp je kao predsjednik vodio jednostranu politiku pod sloganom "Amerika na prvom mjestu", pa su druge zemlje došle do zaključka da se o njihovim interesima ne vodi računa. Tramp je otvoreno odbacivao multilateralizam, što je najjasnije demonstrirano povlačenjem SAD iz Pariskog klimatskog sporazuma i Svjetske zdravstvene organizacije. Bajden je poništio te odluke, ali će ih Tramp vjerovatno opet poništiti, dok će Haris zadržati američko učešće. Osim toga, veća je vjerovatnoća da će više, u odnosu na Trampa, davati izjave u prilog ljudskim pravima i demokratiji.
Drugim riječima, veliki dio američke spoljne politike ostaće nepromijenjen, bez obzira na to ko će biti pobjednik na izborima. Ipak, nejednakost stavova kandidata prema savezima i multilateralizmu je značajna - a to bi moglo da napravi razliku.
Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
