Globalni ekonomski šokovi u posljednjih nekoliko godina Evropu čine ranjivijom od drugih djelova svijeta. Dok posljedice poremećaja izazvanih klimatskim promjenama i pandemijom pogađaju bukvalno sve, Evropska unija mora da se nosi i s ratom koji se odvija na njenom pragu, a akutna zavisnost od uvoza energenata za posljedicu ima to da je rast cijena - i potreba da se napravi otklon od korišćenja ruskih energenata - posebno teško pogađa. Pod pritiskom su takođe njen privredni rast i njena ekonomska bezbjednost.
Nešto od ovoga bili su kratkoročni šokovi. Poremećaji izazvani pandemijom najvećim dijelom su sami od sebe prestali da budu problem, a čak bi se i za inflaciju, koja je poslije pandemije počela da raste, moglo reći da je najvećim dijelom pod kontrolom, zahvaljujući naporima centralnih banaka zemalja članica EU, a posebno Evropske centralne banke, pa se čini vjerovatnim kako će to pitanje u potpunosti biti riješeno u narednih 12 mjeseci.
Evropska unija se, međutim, suočava i s velikim ekonomskim izazovima koje neće tako lako prevazići. Za početak, zbog povećanih bezbjednosnih rizika u njenom okruženju, u kombinaciji s rastućim sumnjama u trajnost američke posvećenosti odbrani Evrope, EU se našla pod pritiskom da ojača vlastite odbrambene kapacitete. Ovo implicira ne samo veću koordinaciju između članica, već i znatno povećanje ukupnih davanja za odbranu: na nivou EU se u tu svrhu izdvaja 1,3%o njenog bruto društvenog proizvoda, znatno manje od 2% koliko iznosi propisani cilj NATO-a.
Povrh toga, rast produktivnosti, kilav u najvećem dijelu svijeta, posebno je nizak u Evropi, a jaz koji po tom osnovu između EU i Sjedinjenih Država postoji uvećava se iz godine u godinu. Uz prosječnu stopu nezaposlenosti od otprilike 6,5%, izvjesnog prostora za povećanje agregatne tražnje kako bi se podstakao rast ima, ali će robustan rast na duži rok biti bukvalno nemoguć ako Evropa ne bude u stanju da riješi problem nedovoljne produktivnosti.
To neće biti lako. Dugoročni rast produktivnosti u razvijenim ekonomijama u znatnoj mjeri zavisi od strukturnih promjena, podstaknutih uglavnom tehnološkim inovacijama. I tu leži ključni problem Evrope: u brojnim sektorima - od vještačke inteligencije (AI), preko poluprovodnika, do kvantnog računarstva - SAD, pa čak i Kina, EU ostavljaju daleko za sobom.
Glavni razlozi za inovacioni deficit unutar EU dobro su poznati. I temeljna i primijenjena istraživanja i razvoj (R&D) trpe zbog hronično nedovoljnog finansiranja. Efikasnost finansiranja temeljnih istraživanja potkopana je decentralizovanim pristupom, pošto nekoordinisani i loše targetirani nacionalni programi imaju primat nad onima čijim se finansiranjem i administriranjem upravlja na nivou Unije. Osim toga, integracija zajedničkog tržišta ostaje nedovršena, posebno u sektoru usluga. Ovo je od posebnog značaja u digitalnoj sferi, gdje povraćaj sredstava uloženih u inovacije zavisi od veličine tržišta.
Evropska unije se suočava i sa drugim preprekama koje je sprečavaju da postane rasadnik inovacija. Jedna od njih je odsustvo neophodne infrastrukture, posebno masovne kompjuterske moći neophodne za razvijanje AI modela. Unija se za takve kapacitete trenutno najvećim dijelom oslanja na američke tehnološke gigante.
Još jedan problem predstavlja to što preduzetnički kapital i fondovi rizičnog kapitala - kojima raspolažu investitori s iskustvom i motivacijom da mladim preduzetnicima pomognu u realizaciji inovativnih zamisli - nisu široko dostupni, iako u jednom broju zemalja članica EU postoje obećavajući preduzetnički ekosistemi.
Ali te barijere je moguće preskočiti. A ako budu preskočene, EU ima značajne prednosti koje može da kapitalizuje, počev od obilja talenata koji stižu s vrhunskih univerziteta. Evropske dobro razvijene javne službe i sistemi socijalnog osiguranja pružaju takav nivo ekonomske bezbjednosti da je na taj način moguće umanjiti poslovne rizike na koje se odlučuju preduzetnici.
Ukoliko, međutim, EU ne kapitalizuje tehnološke podsticaje strukturnih promjena, u pojedinim djelovima njene ekonomije biće nastavljena dominacija tradicionalnih industrijskih sektora, dokazano sporih u prihvatanju inovacija koje doprinose poboljšanju produktivnosti. U globalizovanoj ekonomiji u kojoj se vrijednost u sve većoj mjeri izvlači iz nematerijalnih izvora, EU će za stvaranje vrijednosti i dalje zavisiti od materijalnih dobara. A duboki rezervoar ljudskog kapitala kojim Evropa raspolaže vremenom će biti sve plići, jer će vrhunski talenti odlaziti tamo gdje im se otvaraju veće mogućnosti.
Evropa mora da se odluči: može da nastavi istim smjerom, što izvjesno vodi relativnoj stagnaciji, ili da odredi potpuno nov kurs. Potonja opcija jeste rizičnija, ali otvara i mnogo veće mogućnosti. U državnom aparatu, biznisu i akademskoj zajednici ne manjka onih koji razumiju s kakvim se izazovima Evropa suočava; ti ljudi su više nego sposobni da osmisle, modifikuju i primijene neki kreativan plan fokusiran na budućnost.
Ali ne djeluje da je osmišljavanje jednog takvog plana visoko na spisku prioriteta ni na nivou EU, ni na nivou zemalja članica. O nečemu takvom ne govori se u debatama koje se vode tokom predizbornih kampanja. Možda je ono što nedostaje jasna predstava o tome kakve će vjerovatno posljedice biti ako se status quo nastavi. I još važnije, privlačna vizija koja bi inspirisala i usmjeravala kako političke mjere, tako i investicije.
Kad je put pun iskušenja, jasna vizija cilja kome se stremi od vitalnog je značaja kako bi ljudi ostali motivisani. Tehnokrate to često propuštaju da uoče, ali Evropa je takvo iskustvo već stekla kroz napor uložen u usvajanje održivih obrazaca rasta i ekonomskih modela, što su oblasti u kojima jasna vizija cilja ka kome se ide postoji. Isto tako, lideri uspješnih zemalja u razvoju obično promovišu jasnu predstavu budućnosti kojoj streme, kako bi ljude ohrabrili i omogućili im da donesu teške odluke potrebne da bi se ta i takva budućnost izgradila.
Nema razloga da se misli kako EU nije u stanju da oblikuje novu viziju vlastite budućnosti i mapu puta nasušno joj potrebne digitalne i strukturne transformacije. Prije toga, međutim, Evropljani moraju da odgovore na jednostavno, no kritično važno pitanje: kako bi - kad je riječ o inovacijama, ekonomiji, bezbjednosti i otpornosti - EU trebalo da izgleda kroz deset godina?
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju i profesor emeritus na na Postdiplomskoj poslovnoj školi (GSB) pri Univerzitetu Stenford
(Project Syndicate, 2024; radar.rs)
Bonus video:
