Iako je Australija od Evrope najudaljeniji kontinent, to za Crnogorce nije predstavljalo prepreku. Plovili su, “s kruškom u grlu”, po mjesec dana u “utrobama garavih vapora”, da bi se dočepali razvijenog svijeta i, kako su zborili, nahranili gladna usta.
Bili su kremen-kamen!
Rastanak s Crnom Gorom nosio je bol, ali su Crnogorci osvajali svijet; da zarade i da se vrate. Ostajali zanavijek.
U Australiju je 1885. godine pošao jedan Crnogorac iz Nikšića, navodi dr Đorđije Đoko Pejović u knjizi “Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku”.
Zatim, 1886. dolaze iz Bijele, braća Šerovići, Todor i Simo.
Bogatstvo flore i faune čine Australiju privlačnom. U njenom rascvjetalom grbu, kengur i ptica emu, “koja je brža od najbržeg konja, a lećet ne može...”
Stizali su u Australiju Crnogorci i Crnogorke jatimice.
A kada je 1927. Luka Marković, kretao za Australiju, odmičući polako od crnogorske obale, pogledao je još jednom gordi Lovćen i uskliknuo:
- Kad ću te opet viđeti, kruno Crne Gore!?
Otišao je s namjerom da ne ostane duže od četiri godine. Odredio je mjesto gdje će po povratku sagraditi kuću, koja će biti najljepša u selu...
Rođen je u crmničkom zaseoku Brijege, sastavnom dijelu istorijskog sela Brčeli.
...Preobio sam svijet; i jeseni jedne, davne, obretoh se u Australiji.
Razgovaram s Lukom Markovićem. Imao je devedesetšest godina. Njegova ispovijest dramatična. Prebrodio je svakojake bolesti i teškoće.
Poslije lutanja po Australiji, Luka se zaposlio u malom mjestu Vajala. Posao mu je bio da ukrcava i iskrcava sanduke s broda na voz i obratno. Ali, avaj. Ubo ga je u prst zarđali ekser. Prst je naglo otekao pa su ga prebacili u bolnicu i operisali.
- Prst je ostao osakaćen, nijesam ga mogao ni saviti ni ispraviti, ali uz pomoć ostala četiri obavljao sam nekako sve poslove - veli Luka. - Liječenje i bolovanje trajali su trinaest sedmica. Grupa zaposlena isti dan kao i ja, već je davno dobila otkaz, a ja sam ga dobio treći dan nakon prestanka mog bolovanja. Što ću sad, postavio sam sam sebi pitanje?
Neki Crnogorci, koji su živjeli i radili u Sjevernom Kvinslendu, pozvali su Luku da dođe kod njih. Poslušao ih je i nastanio se u lijepom gradiću Inisfel. Bila je sezona branja šećerne trske.
- Nas deset smjestilo se u jednoj baraci od pet soba. Kroz nekoliko mjeseci dobio sam naglo gušenje. Hitno su me prebacili u bolnicu. Specijalist je ustanovio da me, spavajući otvorenih ustiju, inficirala tzv. “muha c”. Znao sam da je ona opasna u afričkim zemljama, ali je nijesam ovdje očekivao - priča mi Luka.
- Niti jedan od hirurga se nije usudio da me operiše, pa su me poslali u trista milja udaljeni Taunsvil u privatnu bolnicu. To me koštalo novaca i truda. Vlasnik bolnice i glavni hirurg bio je neki bečki specijalist. Jezik mi je bio toliko otekao da je prvobitno mislio da mi prereže grkljan da bi dobio zrak. Umjesto toga prihvatio je alternativu da mi sestra posebnim špricevima drži jezik vani. Operisali su me, a tri dana poslije operacije hranili me vrućim mlijekom pomiješanim s medom, što i sada uzimam. Otpušten sam iz bolnice ne samo sa izvađenim krajnicima, nego i sa odsječenim jezičkom. Kao posljedice operacije oštećene su mi glasne žice, do tada sam imao normalan glas, a poslije toga hrapavi...
To nije sve.
Jednog dana prolazio je pored rijeke. Odjednom je ispred njega iskočio veliki krokodil!
- Uplašio se on od mene, a ja još više od njega - veli Luka.
- Toga dana osjećao sam se vrlo loše i odveli su me u bolnicu. To je bila sreća za mene. Spasili su me teškog šoka, nedolaska krvi u mozak. Početkom 1937. posebnim zadatkom posjetio sam domovinu, s namjerom da idem u rat u Španiju. Pošto je brod bio provaljen, ta želja mi nije bila ispunjena. Tada sam odlučio da ostanem u Australiji i nastanio se u gradiću Boulderu...
Nikada nije pomišljao da će postati rudar, ali osjećao se nadolazak velike ekonomske krize, pa se latio teškog rudarskog posla koji je, reče, ipak lakši od sječenja šećernje trske! U rudniku mu je pao kamen na stopalo i povrijedio palac; slomio je nogu i dva rebra na lijevoj strani, zatim i ključnu kost.
- Tragajući za zubom mudrosti koji je “mudrovao” u svom ležištu punih šezdeset godina, specijalna ekipa u bolnici istrgla mi je iz čeljusti najmanje pet centimetara vilice - kaže Luka.
- Operisao sam najprije lijevo, a tri godine kasnije i desno oko. Nespretnim padom iz tramvaja slomio sam desnu ruku u ramenu. Jednog dana pao sam natraške na pokretnim stepenicama; odveli su me u bolnicu i konstatovali potres mozga...
Ni to nije sve.
U oktobru 1941. godine Luka Marković se javlja kao dobrovoljac da ide u rat protiv ondašnje fašističke osovine Berlin-Rim-Tokio.
- Na ramenima moje uniforme je metalnim slovima vidljivo ispisana oznaka “Australija”. Dali su mi i mali medaljon. Na njemu su bili moji inicijali i broj 18238. To je trebalo da posluži u slučaju pogibije ili kada bi me slučajno neprijatelji sahranili da budem lako identifikovan - sjeća se Luka Marković.
- Poslije intenzivne šestomjesečne obuke, mene su odredili u antitenkovsku jedinicu, koju su prebacivali iz mjesta u mjesto, tamo gdje su očekivali da će doći Japanci. Međutim, kada su vidjeli da Japanci neće doći, odlučili su da mi idemo prema njima. Moja jedinica je prebačena onamo gdje sam proveo ranije nekoliko godina, a to je Sjeverni Kvinslend. Jednoga dana tajno smo se ukrcali na brod i krenuli na daleki put. Brod se vrlo oprezno kretao, plašeći se da ne naiđe na mine. Naročito kroz poznati Gvadalkanal. Konačno smo se iskrcali na granici između indonezijske i australske Nove Gvineje, na drugoj paraleli žarkoga pojasa. O tome kako sam se osjećao kada mjesecima s malom varijacijom sunce tokom cijele godine izlazi i zalazi oko šest časova, ne moram ni govoriti...
Opet su ga pritisle bolesti. Prvo je dobio tifus, kosa je počela da mu opada, ali je poslije, iako prorijeđena, opet narasla. A najopasnija bolest koja ga je tada snašla bila je tzv. “crna groznica”. U besvjesnom stanju prebacili su ga malim avionom “moskito” (komarac).
- U avionu je bilo mjesta samo za pilota, bolničara i mene - sjeća se Luka.
- Smjestili su me u improvizovanoj bolnici pod velikim šatorima. Uglavnom, preživio sam. Sljedeća bolest koja me napala na Novoj Gvineji bio je teški dermititis, gotovo mala lepra. Glava mi je bila potpuno zamotana osim očiju, a naročito je bio napadnut gornji dio tijela. Tragove te opasne bolesti osjećam pokatkad i sada, skoro poslije pola vijeka, pa pri ruci uvijek imam mast koju trljam na osjetljiva mjesta. Za nas na Novoj Gvineji rat je završen u avgustu 1945. godine poznatim napadom atomskim bombama. Dok smo bili na ostrvu svako jutro smo uzimali po komadić soli i tabletu atebrena. So se uzimala zbog gubitka velikim znojenjem, a atebren za suzbijanje malarije. Od tih tableta svi smo bili požutjeli kao da pripadamo žutoj rasi. Konačno su nas prebacili na kontinent tek u decembru 1945. Tada je nastao pravi lom! Gotovo svi bez izuzetka dobili smo tropsku malariju. Ne samo što su sve bolnice bile pune, nego su koristili i mnoge privatne zgrade kao bolnice. Najzad sam stupio u civilni život...
...Jesen rana; sidnejska. Ćarlija povjetarac: ljupka panda planduje na grani eukaliptusa. Sjedimo u otmjenom restoranu “Don”, nedaleko od čudesnog zdanja Sidnejske opere, remek-djela danskog arhitekte Jerna Ucona. Uslužuje nas vlasnik restorana, Don Rais, lično. U stvari, on je Dobrivoje Raičević, iz Trepče kod Andrijevice... Trepče, Lalićeve.
Luka Marković je 1973. godine objavio knjigu “Pod australskim nebom” u kojoj slika život crnogorskih iseljenika. Knjiga Luke Markovića, kako je u predgovoru istakao Božo Milačić, izuzetan je doživljaj. Ona je prije svega, smatra Milačić, dragocjen dokumenat o našim iseljenicima u Australiji, o njihovu životu i radu a posebno o istinskom patriotizmu i u uspješnim nastojanjima da u vrijeme Drugog svjetskog rata ostanu ne samo privrženi idejama Narodnooslobodilačke borbe, već da i aktivno pomažu borbu i šire najplemenitije ideje...
Od 1930. bavio se i novinarstvom.
- Bio sam dopisnik jednoga hrvatskog i jednoga srpskog lista u Sjedinjenim Američkim Državama, jednoga srpskoga u Kanadi i jednoga jugoslovenskog u Australiji. Kao takvog imenovali su me da rukovodim poznatom repatrijacijom 1948. godine, kada se u domovinu vratilo hiljadu i pet stotina naših iseljenika - priča devedesetšestogodišnji Luka Marković.
- A onda je došao prijedlog Generalnog konzulata u Sidneju da me imenuju za pravnog referenta u Konzulatu. Novinarski posao mi je bio vrlo naporan, jer su članci bili vezani za rokove. Mnogo večeri sam radio i do dva sata poslije ponoći, a onda ujutro išao na svoj redovni posao. Od toga napornog rada, često sam dobijao jake migrene i gubio na težini...
Nevolje ovog stamenog crnogorskog iseljenika nijesu prestajale. Jednog dana osjetio se jako nemoćan i otišao je kod kardiologa.
- Kada me pregledao, doktor je rekao: “Pa, kako ste mogli pješke doći?!” Naredio mi je da ležim, poslali su nekoga mojoj kući po koferčić s potrebnim stvarima - priča mi Luka.
- Tamo su mi naredili strogo mirovanje najmanje pet dana i da ne smijem ustajati čak ni radi fizioloških potreba. Nakon toga su me pomalo pustili da se pridružim drugima u sali i da počnem polako trenirati na trim-stazi. Prva je bila sto, druga dvjesta, treća trista metara. Staze su se postepeno uzdizale i spuštale. Kasnije su mi dopustili da se mogu slobodno šetati po bašti. Produžili su mi boravak deset dana, a danas, trideset godina poslije toga, srce mi je jače nego što se moglo očekivati. Prije nekoliko godina dobio sam crni glas da su mi umrli brat od strica i njegov sin. To me toliko potreslo da sam dobio infarkt miokard i odležao dvadeset dana u bolnici, od toga četiri dana u šok sobi. Nekako u isto vrijeme dobio sam još jednu bolest, upalu facialisa na lijevoj strani lica. Donja vilica se bila potpuno spustila. Hranili su me samo tekućom hranom, a pored ljekova liječio sam se s jednim aparatom, električnim jastučićem. Lice se prilično povratilo, ali sada, nakon dvije i po godine, lijevo oko mi stalno curi. Možda je važno da navedem i ovaj podatak: već više od dvadeset godina svako jutro kod otvorenog prozora ili u prirodi duboko udišem trideset puta na nos i isto toliko puta izdišem na usta. Poslije svake ovakve vježbe osjećam jače pulsiranje srca... Eto, dragi Slobodane, ovime sam ti priveo kraju moju ispovijest. Borit ću se i dalje koliko budem mogao. Više vjerujem u moju, nego u Božju pomoć, a više se bojim života nego smrti...
Negdje u daljini, reski zvuk brodske sirene, vinu se u nebo; sidnejsko.
Autor Slobodan Vuković
Bonus video:
