Uredno sam odslušao treću fakultetsku godinu i spremao se za polaganje ispita u junskom roku, kao uslov za upis u četvrtu. Među težim ispitima je bio predmet Politički sistem SFRJ. Na dan ispita, u sali nas je bilo tridesetak. Profesor bi nam uzeo indekse i, nakon što bismo po redu odgovarali na pitanja, u indeks bi upisao ocjenu, odložio ga na katedru, da bi nam ga dao tek kad svi prođu provjeru znanja. Nakon što sam izvukao cedulju s tri pitanja, iz kojih sam uspješno isplivao, profesor se posvetio kolegici, koja je na sva tri pitanja odgovorila besprijekorno, skoro da citira knjigu iz koje smo spremali ispit. Pohvalivši je, reče da će postaviti još jedno pitanje, pa upisati zasluženu ocjenu:
- Koji je najviši normativni akt koji donosi skupština opštine?
- Zakon - kao iz topa je odgovorila kolegica.
- Profesor je značajno pogleda, pa će:
- Kolegice, kako ćete vi sutra raditi kao politolog u nekoj opštini ako ne znate da je najviši normativni akt koji donosi skupština opštine statut opštine, a ne zakon?
Sjetio sam se ove slike iz studentskog spomenara potkraj prošle sedmice, uz početak zvanične kampanje za naše (BiH - prim.red.) ovogodišnje lokalne izbore, pitajući se koliko je u armiji od 26.124 kandidata na listama 268 političkih partija onih koji znaju šta su nadležnosti, obaveze, funkcije i dužnosti lokalne vlasti. Pred obiljem podataka, cifara, upozorenja, dokumentovanih (rijetko sankcionisanih) zloupotreba, kojima je obilježeno nekoliko predizbornih mjeseci, nemoguće je odoljeti potrebi da se s debelom rezervom, dobro izoštrenim čulima i pravodobnim psiho-fizičkim treningom pripremimo za ono što nas čeka. Jer, valjda nikoga ne treba uvjeravati u to da među kandidatima koji kidišu na nas, glasače (tu i tamo i birače), nije beznačajan broj onih koji i ne znaju precizno šta radi lokalna vlast. Zato se pomirimo s reprizom onoga što je neizbježno svake druge godine - testiranje naše izdržljivosti cunamija marketinško-propagandnog neukusa, oglasnog i bilbord-kičeraja s fotošopiranim licima u natprirodnoj veličini, sirove nametljivosti i lažne samouvjerenosti na portalima i u drugim medijima, s jedne, i obilne erupcije obećanja, ponuda, agresivnih ataka na našu lakovjernost i naivnost, s druge strane. Na sve to, naravno, dođu talasi kritike, vrijeđanja i diskvalifikacija, uključujući i izražavanje mržnje prema političkim protivnicima, pogotovo dosadašnjoj lokalnoj vlasti, i ubjeđivanje u to da se “samo s nama” može naprijed.
Pripremljeni za to, ipak nismo uvijek i u svakoj prilici otporni na ono što slijedi. Posebno ne na drevnu sklonost aspiranata za opštinska i gradska vijeća, a i za načelnike i gradonačelnike, da nas uvjere u ono što će učiniti ako im damo glas. Pa će zaredati potezanje velikih riječi, silnih obećanja, grandomanskih planova i projekata, koji samo čekaju da baš oni dođu na vlast. Biće iznenađenje - zato ga ne očekujmo - da se kampanja svede na ono što su stvarni život, potrebe i interesi ljudi u gradu, naselju, selu - sve komunalne i urbane teme, sigurnost u snabdijevanju vodom i strujom, organizovanje gradskog saobraćaja, lokalni putevi...
Opet će nas zasipati nečim što nema veze sa lokalnom vlasti. I, u žaru borbe, mnogim od kandidata će se, kad se dokopa mikrofona na predizbornom skupu, oteti ono što mu se čini poželjnim za uši prisutnih - priče o većim penzijama i platama, izgradnji brzih cesta i autoputeva, ubrzavanju euroatlantskih integracija, sve do ažuriranja Plana rasta i, čak, ubrzavanja puta u NATO (ili obratno - da se to nikad ne desi). Kako god ovo primili i s manje ili više teškoća svarili, moramo biti načisto s tim da nas to opet čeka, da od toga nema odbrane, pa samo od svakog od nas i našeg odnosa prema predizbornoj kampanji - zavisi to kako ćemo izdurati do finala 6. oktobra.
Dotad će nas “uveseljavati” zloupotreba resursa, medijske muševere, vijesti o kaznama ili izostanku CIK-ovog kažnjavanja onih koji ne daju ni pet para za propise. Plus običaj masovnog završavanja objekata i projekata (po Transparency Internationalu, vrijednih 569 miliona KM samo u posljednja dva mjeseca) - slučajno tik pred izbore, sa samohvalom dosadašnje vlasti da nam to velikodušno poklanja, kao da se ne radi o našim parama, već o njihovim manje-više zrakopraznim uspjesima, baš u finišu mandata. Što će, u konačnici, biti dio konfiguracije predizborne slike, ali će, još više, uticati na to da svako od nas - uz obavezan izlazak na birališta - prelomi i odluči kome dati povjerenje za iduće četiri godine. I smatrati se (samo)odgovornim za to.
Elem, moramo se paziti. Koliko god je demokratija iščašena, nije izmišljen bolji način za provjeru vjerovanja - ili za kajanje zbog tog vjerovanja - onima koji nam obećavaju i kule u oblacima i neviđen boljitak, pod uslovom da baš za njih glasamo.
Bonus video:
