Nije da je ovo prvi put i na kraju krajeva, sasvim je nebitno za širu priču radi li se o skretanju pažnje s drugih problematičnijih tema u javnosti, ali najave Aleksandra Šapića, prvog čovjeka Beograda, o premještanju grobnice narodnih heroja (Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića) s Kalemegdana, pa uklanjanju Titove grobnice iz Muzeja Jugoslavije, kao i najava o podizanju spomenika Draži Mihailoviću, izgledaju i zvuče kao ono što smo već gledali u Hrvatskoj devedesetih godina.
U kojoj je od nekih oko sedam hiljada spomenika ili spomen-ploča posvećenih antifašističkoj borbi i njenim herojima, uništeno ili oštećeno, oko tri i po hiljade, odnosno točno polovica. Što je detaljno dokumentirano u monografiji koju je davnih dana objavio Savez antifašističkih boraca Hrvatske. Sve, naravno, bez da su ikada pronađeni ili kažnjeni počinitelji i bez da je državnoj razini vlasti palo na pamet da se minirani ili uklonjeni spomenici obnove ili vrate na mjesta na kojima su se nalazili. Istina, posljednjih godina je došlo do obnove ponekog spomenika kroz samoorganizaciju građana zainteresiranih za antifašističku baštinu, poneka jedinica lokalne samouprave bi odobrila za to neka sredstva iz proračuna, ali generalno, još uvijek nije obnovljen niti jedan monumentalni spomenik Vojina Bakića, poput onoga posvećenog ustanku naroda Slavonije, miniranog danima ili Petrove gore, jednako kao što nije obnovljen, a kamo li vraćen, spomenik Stjepanu Filipoviću u rodnom Opuzenu ili Kršinićev „Partizan“ u Dubrovniku, kao i brojni drugi.
Sve ovo, naravno, govori o licemjerju hrvatskih vlasti i države, koja s jedne strane ima antifašizam zapisan u Ustavu i Dan antifašističke borbe kao službeni praznik, ali u praksi se prema tome u pravilu odnosi kao prema mrtvom slovu na papiru.
Stvari su sa Srbijom nešto kompleksnije, ali ono što se u osnovi posljednjih godina događa, jeste neka vrsta reprize hrvatske prakse iz devedesetih. Ta repriza ne uključuje masovna miniranja i oštećenja spomenika, jer na kraju krajeva ne postoje ratne okolnosti, niti atmosfera društvenog prevrata, koje su poslužile kao pokriće za takve akcije u Hrvatskoj. Ali stoji činjenica da je sada riječ o sistematskoj promjeni kulture sjećanja i svojevrsnom institucionalnom obračunu s nasljeđem socijalističke Jugoslavije, što je proces koji je temeljito povezan s historijskim revizionizmom i prevrednovanjem uloge partizana i četnika, a koji traje već više od tri decenije.
Paradoks čitave ove priče u Srbiji je u tome da je činjenica vladavine Miloševićevog SPS-a koji je bio i ostao nominalni baštinik partizanske tradicije, odgodila ove procese koje je očito dobar dio društva želio, iako je njegova generalna ratna politika i odnos prema raspadu Jugoslavije imala masovnu podršku. Pa se tako i sada SPS postavio na branik vrijednosti antifašizma, makar da se sa stvarnim sadržajem tih vrijednosti ta ista partija definitivno obračunala ratnih godina.
Nezavisno pak o pitanju memorijalizacije i spomenika pa i odnosa prema samom Titu, aktualni obračun s nasljeđem socijalističke Jugoslavije i sve raširenije uvjerenje da je ona bila antisrpski projekt, u čemu se također slijedi ideja hrvatskih nacionalista koji imaju identičnu tezu o Jugoslaviji kao o antihrvatskom projektu, postavlja zanimljivo pitanje o službenom Miloševićevom narativu o obrani Jugoslavije. Odnosno o tome gdje se u međuvremenu izgubila obrana te zemlje i njezinog nasljeđa? Pitanje je, naravno retoričko, ali ga ipak treba javno uputiti.
Kako će na koncu završiti ove Šapićeve inicijative? Na to pitanje nema odgovora, iako je ovako logički za pretpostaviti kako se Tita i četvorku s Kalemegdana vjerovatno neće uklanjati, ali kako bi Draža mogao jednog dana osvanuti u Beogradu.
Što bi vjerno odgovaralo i društveno-političkom ambijentu i nekakvom poštovanju baštine koja je tu već desetljećima.
Ono gdje bi pak Beograd mogao naučiti nešto iz novije prakse Zagreba su dvije stvari. Prva se odnosi na spomen-park Dotršćina, odnosno konkretno na šumu u kojoj je za vrijeme ustaške vlasti strijeljano nekoliko hiljada Zagrepčana, a koja je 1968. pretvorena u spomen-park skulptura s bitnom ulogom u memoriji grada. Da bi početkom devedesetih to mjesto bilo potisnuto i zaboravljeno, a informativna ploča uklonjena s ulaska u spomen-područje. Nakon toga su posljednjih godina antifašistički aktivisti i umjetnici uspjeli upornošću i višegodišnjim angažmanom kroz projekt Virtualnog muzeja Dotršćina i aktualni dijalog umjetnika s tim mjestom prvo vratiti priču o mjestu stradanja u javnost, a potom i dolaskom lijevo-zelene vlasti u Zagrebu, dovesti do toga da Grad Zagreb obnovi ploču i počne službeno dolaziti na mjesto stradanja, s kompletnim rukovodstvom grada.
No, s druge pak strane, to isto vodstvo Zagreba, koje nema ideološki problem s Titom i koje je uostalom glasalo protiv preimenovanja Trga maršala Tita u centru grada, nema hrabrosti tu temu staviti na dnevni red i vratiti ime trgu.
Što zapravo na kraju znači da je duh vremena takav da partizanska baština može, ali ključni čovjek te baštine ne može nikako.
I zato je Tito problem. Ne zbog toga što mu se može naći milion zamjerki, od poslijeratnih ubojstava bez suđenja, preko Golog otoka, jednopartijskog sistema do kulta ličnosti i gušenja svih demokratskih gibanja. Nego, baš zato što je simbol jednog doba čije rezultate nacionalisti žele poništiti. I iz istog razloga zahtjevi za premještanjem njegove grobnice nikad neće prestati.
Što sve dokazuje samo jedno. Da se ovdašnja društva i države jednostavno nisu emancipirali od Jugoslavije i njenog nasljeđa i da ne mogu uspostaviti zdrav odnos prema vlastitoj prošlosti, a samim tim se niti dogovoriti oko budućnosti. Što je puno veći problem od pitanja spomeničke baštine i memorije gradova.
Bonus video:
