Agresivni rat predsjednika Rusije Vladimira Putina protiv Ukrajine traje već treću godinu i sve se češće pojavljuje pitanje da li je uopšte moguća bilo kakva vrsta mira ili pobjede.
Mnogo toga, naravno zavisi od načina na koji neko definiše ovih pojmova. Za Putina je eksplicitno navedeni cilj da eliminiše Ukrajinu kao nezavisnu nacionalnu državu i podvrgne je ruskoj kontroli. Ali, nakon dvije i po godine masovne mobilizacije vojnih i ljudskih resursa, Rusija kontroliše svega oko 18 odsto ukrajinske teritorije, pri čemu je većina osvojena još 2014. godine. Ako ovo uporedimo sa izrečenim Putinovim ratnim ciljevima, invazija izgleda kao jadan neuspjeh.
Može li situacija da se promijeni? Da bi ruska pobjeda bila i izbliza moguća potrebno je da zapad zaustavi sve vidove podrške (vojne i finasijske) Ukrajini, a Ukrajinci izgube volju da za otporom. Bez ispunjenja jednog od tih uslova (a prije će biti oba istovremeno) Putinov ratni cilj izgleda nedostižno.
Nema znakova da volja Ukrajinaca slabi. Dok manjina anketiranih u istraživanjima javnog mnjenja kaže da bi mogla da prihvati neke teritorijalne ustupke kao cijenu za okončanje rata, ti gubici bi bili daleko od dovoljnih da zbrišu Ukrajinu sa mape svijeta.
Milijarde dolara koje u Ukrajinu stižu iz Evrope, Sjedinjenih Država i drugih država su presudne i ali postoji pitanje da li će se takva podrška nastaviti ako bivši američki predsjednik Donald Tramp u novembru ponovo preuzme Bijelu kuću. A treba imati na umu da čak i veće sume koje dolaze iz Evropske unije predstavljaju u prosjeku nešto više od 0,3% BDP-a za svaku državu članicu. Pošto nema znakova da politička volja Evropljana slabi, ova podrška bi se možda mogla povećati ako bude potrebno.
Osim toga, proizvodnja municije u Evropi se povećava: očekuje se da će u sljedećoj godini obim proizvodnje dostići dva miliona artiljerijskih metaka. U međuvremenu, čini se da Rusija bori da poveća proizvodnju i zato se sve više oslanja na municiju iz Sjeverne Koreje.
Ovo je dio šireg obrasca. Od prvih sedmica rata, ruska armija konstantno nije uspijevala da izvede nijednu uspješnu ofanzivnu operaciju velikih razmjera. Ona je to, naravno pokušavala - ciljajući na Harkov ovog ljeta - ali iznova nije uspjela. Najveći dio ruskog napretka postignut je uništavanjem manjih gradova.
Naravno, i ukrajinska vojska je imala svoje probleme. Uspjela je da potisne Rusiju nazad oko Hersona i Harkova 2022. godine, ali je onda, u ljeto 2023, njena dugo očekivana kontraofanziva potpuno propala. Ipak, iznenadna avgustovska ofanziva na rusku oblast Kursk pokazala je nove i impresivne sposobnosti ukrajinskih snaga, podsjetivši svijet na njihovu čvrstu odlučnost i sposobnost prilagođavanja.
Ipak, kako stvari stoje, izgleda da ukrajinska vojska ima male šanse da vrati teritorije koje je Rusija okupirala. Ona bi mogla da ponovi uspjeh operacije Kursk duž linije fronta - što bi imalo važne političke implikacije - ali postizanje održivih rezultata izvan toga biće teško.
Sve dok Putin i njegov najuži krug vjeruju da mogu da slome volju Ukrajinaca i njihovih zapadnih pristalica, oni će nastaviti rat. Ali stari će se promijeniti kada shvate da se to neće dogoditi i da je Rusija na putu sve bržeg propadanja. Iako se to vjerovatno neće desiti ove godine, tokom 2025. takav scenario neće biti nemoguć. A tada se, moguće, može zamisliti i neka vrsta privremenog aranžmana o prestanku borbenih dejstava, koje neće donijeti “pobjedu” nijednoj strani.
Trajni mir je, međutim, izazovnija perspektiva. Mislim da to neće biti moguće dok se ne ispune dva uslova. Prvo, Putin bi morao da izgubi vlast. On gvozdenim stiskom kontroliše Kremlj i rusko društvo i previše je vezan za svoju imperijalnu opsesiju da bi ikada prihvatio pravi mir. Drugo, budućnost Ukrajine mora biti čvrsto osigurana članstvom u Evropskoj uniji i pouzdanim zapadnim bezbjednosnim aranžmanima.
Tada, i samo tada, mir će biti moguć. I takav ishod bio bi pobjeda ne samo Ukrajine, već i Rusije. Oslobođena autodestruktivnih imperijalnih projekata, konačno bi mogla da počne da radi na tome da postane normalna, prosperitetna nacionalna država dvadeset prvog vijeka.
Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
