Autor Slobodan Vuković
Onomad je u Podgorici uz prigodnu svečanost, otvorena Klinika za psihijatriju koja nosi ime doktora Dušana Kosovića, osnivača psihijatrijsko-neurološke službe u Crnoj Gori; dugo godina je tavorila u neuslovnim prostorijama. Pacijenti su slobodno šetkali po parku na Kruševcu; jedan se vaktile pripeo na drvo, odakle su ga na sto jada spustili...
Prijedlog nekadašnje direktorice Kliničkog centra Crne Gore Zorice Kovačević, da buduća klinika za psihijatriju dobije ime doktora Kosovića, Odbor direktora je prihvatio a saglasnost dalo i Ministarstvo zdravlja.
Znamenitog Dušana Kosovića, upoznao sam u njujorškom Grinič Vilidžu, s jeseni, osamdesete, na večeri kod mog školskog druga, Cetinjanina Paja Kusovca, diplomiranog pravnika, njujorškog taksiste; vozio je i Džona Lenona. Tada sam izvještavao sa izborne predsjedničke trke Ronald Regan - Džimi Karter i intervjuisao Kurta Valdhajma, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, povodom tridesetpetogodišnjice UN.
Prijatno veče u domu Paja Kusovca; bilo je još nekoliko crnogorskih iseljenika. I priče o zavičaju, o Crnoj Gori.
Doktora Kosovića sretao sam i pet godina kasnije, 1985. kada me NIN poslao u Njujork da napravim intervju s Peresom de Kueljarom, Generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija, povodom četrdesetogodišnjice UN.
Zajagrilo ljeto, njujorško; u kanjonima Menhetna hladovina. Prolaze svakojake fizionomije iz cijelog svijeta. I svako nosi svoju tajnu dolaska; svakome je još uvijek ostalo nešto od onoga što je sobom donio u svom zavičajnom brašnjeniku i to lagano krčmi...
A između Druge i Treće avenije, u sjenovitoj Pedesetoj ulici na Menhetnu, ordinacija Dušana Kosovića, psihijatra visokog ranga, koji, očigledno, umije da pomogne ljudima...
Stanovao je u otmjenom apartmanu, s pogledom na palatu Ujedinjenih nacija, “kutiju šibica”, kako su je nazvali.
- Kosović nije običan čovjek. On se nalazi u knjizi “Ko je ko u Americi”, on je majka iseljenička. Kosović je sila! - rekao mi je svojevremeno prijatelj, Gusinjanin, Bajram Vukelj, koji je sa suprugom Nurkom živio i radio u Njujorku od 1971. godine...
Po završetku studija doktor Kosović zaposlio se u bolnici na titogradskom Kruševcu. Stasit, naočit, s bradicom; Titograđanke su zborile da naliči Njegošu.
- Kad sam sa studija došao u Crnu Goru nikakvih uslova za rad nije bilo. Na jedvite jade dobio sam jedno malo odjeljenje od dvadeset do trideset kreveta, smješteno u bivšoj konjušnici kneza Mirka Petrovića, na Kruševcu, u tadašnjem Titogradu. Ja sam, kao tada jedini neurolog i psihijatar u Crnoj Gori, morao da radim od šest ujutru do deset uveče. Pregledao sam prosječno sto ljudi dnevno. U stvari, mene niko nije tjerao da toliko radim, ali nijesam mogao da gledam te jadne, nesrećne ljude kako čekaju satima i danima, pa sam morao da pomognem bolesnicima - pričao mi je Dušan Kosović.
A onda je dao otkaz!
- I dalje se odlagalo zidanje zgrade i kad sam vidio da mi ne daju ljude za specijalizaciju, da mi ne daju stan, niti bilo kakve uslove za razvoj psihijatrije, ja sam dao otkaz. Blažo Jovanović lično me zamolio da povučem otkaz - kaže Kosović.
Ubrzo je raspisan konkurs za izgradnju odjeljenja za psihijatriju u Titogradu.
- Arhitekta Miljević je napravio projekat. Ja sam davao instrukcije, plan je bio dobar, ali od izgradnje ništa - sjeća se doktor Kosović.
- Onda sam tražio da mi bolnica finansijski pomogne za izgradnju stana i dobio odgovor da to “nije socijalistički”. U međuvremenu svi načelnici odjeljenja su dobili stanove, i to je bilo socijalistički! Očigledno, nekim ljudima sam smetao i sve su uradili da me natjeraju da napustim posao...
U drugom pokušaju definitivno je otišao u svijet.
Da bi se afirmisao i dobio mjesto koje mu pripada u američkom društvu i psihijatriji, morao je da počne ispočetka.
- Ovdje, u Americi, niko vas ne pita koje ste vjere, kojeg ubjeđenja, odakle dolazite, gdje su vam korijeni. Svako mora da poštuje zakone i da se stvari rješavaju na civilizovan način - veli doktor Kosović.
U Americi je postao jedan od vodećih američkih psihijatara; član Američke akademije za medicinu i prava, zatim Njujorške akademije nauka i umjetnosti, Akademije za psihijatriju, profesor psihijatrije na Njujorškom univerzitetu...
Akademik dr Dušan Kosović rođen je 1926. godine u Gornjim Trepčima kod Nikšića. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Nikšiću. Medicinski fakultet završio je u Beogradu, gdje je i specijalizirao neuropsihijatriju. Tri godine kasnije odaziva se pozivu Medicinskog centra pri Njujorškom univerzitetu, gdje je proveo dvije godine na specijalizaciji. Po povratku u domovinu, osnovao je psihijatrijsko-neurološku službu u Crnoj Gori, koja do tada nije postojala.
Bio je direktor psihijatrije u njujorškoj Linkoln bolnici. Dok je obavljao funkciju direktora Psihijatrije u Metodističkoj bolnici u Njujorku, radio je i kao profesor na Medicinskom fakultetu “Albert Ajnštajn” i na univerzitetu Long Ailand u Njujorku.
Bio je član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti...
Tutnji Njujork; grad koji nikad ne spava, pjevao je Frenk Sinatra. Sve je u Njujorku reportaža, samo treba znati posmatrati.
- Kad sam radio tamo, u Titogradu, moj ljekarski pregled koštao je sto dinara. Za taj novac moglo se kupiti jedno jaje. Ovdje, u Americi, za jedan moj pregled, mogu kupiti hiljadu jaja - veli Dušan Kosović.
- Njujork je dosta dobar da se nađe posao, ali može da bude i težak, jer je tu čovjek strašno usamljen dok ga upozna. Pokušavam da pronađem kako i na koje probleme nailaze naši iseljenici. Vidio sam, recimo, ljude koji se razočaraju u Ameriku, ne mogu da se snađu i vraćaju se natrag. Kad dođu u Domovinu, vide da i tamo ne mogu i onda stalno lete. Oni su psihološki “iznad okeana”, raspeti između dva neba.
Rumeno nebo njujorško.
Sretamo se, tradicionalno, u restoranu “La Maganette”, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice, Živko Nikolić, doktor Kosović i moja malenkost. Živko je u Njujorku već godinu i po. Nezadovoljan, otišao je iz domovine, jer su u Zajednici kulture Srbije odbijali projekat koji je nudio (“Ukleti brod”). Za njega nije bilo mjesta u toj produkciji, osjetio se, kako mi je rekao, u domovini suvišnim, pa dojezdio u Ameriku, da, veli, potraži više sreće ovdje, u ovom prostoru.
Čekaonica Kosovićeve ordinacije na Menhetnu vazda puna pacijenata, kako je Dušan volio da kaže, svih nacija i vjera. Uz ordinaciju na prizemlju sobičak gdje su crnogorski putnici namjernici mogli da prekonače. Tu se smjestio slavni crnogorski filmski reditelj Živko Nikolić. A Kosoviću stalno na umu “našijenci”.
- Naši ljudi često u svijet odlaze nepripremljeni, plove u iluzijama da će se, čim dođu u Ameriku, obogatiti. U međuvremenu ne uče jezik. Ponekad mjesecima i godinama uče a ne nauče engleski, a bez engleskog ne možete ništa da radite ovdje pa ne znam kakav stručnjak da ste. Onda dolazi do teških razočaranja, do raskoraka između očekivanja i surove stvarnosti - kaže Dušan Kosović.
- Ljudi koji dolaze bez useljeničkih viza, bez odgovarajućih papira, imaju velike teškoće. Pokušavam kad naše ljude ovdje snađe neka muka, kad nemaju ljekova, da im pomognem. Ja im, kad nemaju para, nikad ne tražim za preglede, a od sirotinje, čak i ako mi nudi pare, ja ne uzimam, jer znam da sam prolazio kroz iste muke...
I opet Njujork; opet Ujedinjene nacije; jubilarno, Milenijumsko zasijedanje, dvijehiljadite. Opet “La Maganette”. Pričam s Kosovićem o njegovoj knjizi “Stres”, koja je doživjela nekoliko izdanja; prevedena u Italiji.
- A što je knjiga prihvaćena kod najšireg čitalaštva, možda je razloge trebalo tražiti u tome što se u njoj ukazivalo na mogućnosti prevencije. Smatrao sam da svijest o bolesti može da postane značajan preduslov za njeno uspješno sprečavanje. Po ovoj mojoj knjizi Živko Nikolić, koji sada živi u Njujorku, napisao je scenario. Pokušaćemo da ovu aktuelnu temu čovjekove svakodnevnice filmujemo - priča mi Dušan.
Odlazili su Crnogorci u svijet “zbog siromaštine”, ali i raznih nepravdi u starom kraju. Crnogorskom odlazniku Crna Gora nije silazila s uma. Ponijeli su u svijet u svom zavičajnom brašnjeniku i etičku tradiciju crnogorsku. Doktor Kosović posebno.
- Odrastao sam u crnogorskoj porodici, a to znači da sam već tamo bio suočen sa etičkom tradicijom našeg predanja i iskonskim vrlinama čovječnosti. Mislim da me je to, u moralnom pogledu, po prirodi stvari, u osnovi odredilo do dana danjeg. Ponekad mi se čini da je to moral koji nosim u svojim genima. I meni je, doista, žao što je iščezao moral naših đedova - dijagnosticira Dušan Kosović.
Umro je u osamdesetdevetoj godini, 25. juna 2015. u Herceg Novom i tu sahranjen.
Na godišnjicu smrti akademika Dušana Kosovića, 2016. godine, njegova supruga, Japanka, Rukoko Kosović, željela je da se objavi knjiga, omaž njegovoj ličnosti i djelu. I da o Dušanu Kosoviću govore njegovi prijatelji i kolege koji su ga voljeli i koje je on volio.
Priređivač knjige, kako bi rekao Balša Brković, ”nenadmašno šarmantni” Ratko Božović, zatražio je da mu pošaljem svoje sjećanje na Dušana. Poslao sam tekst pod naslovom “Susreti u Njujorku”. Ratko je bio veoma zadovoljan i uvrstio ga u knjigu naslovljenu “Dušan Kosović veliki gospodin”, među dvadesetdevet tekstova Dušanovih prijatelja. (Izdavač “Čigoja štampa” Beograd).
- Naslov knjige suštinski su odredili autori koji su se našli u ovoj knjizi. Najviše, gotovo bez izuzetka, Dušana Kosovića bliže su određivali kao - veliki gospodin. I bilo je najprirodnije da naslov knjige slijedi njihovo uvjerenje - kazivao je Ratko Božović.
Imajući u vidu činjenicu da je Dušan Kosović bio čovjek javne riječi, priređivač je nastojao da pokaže i reakcije u javnosti kad se pojavila zbirka njegovih intervjua sabranih u knjizi “Dođe mi da poludim”.
Možda je pisac Branimir Šćepanović, najupečatljivije okarakterisao Kosovića i njegovo djelo, kada je kazao da je on bio veliki čovjek koji je svoj dugi životni vijek proveo dostojanstveno, hrabro i časno. Ostaće zbog svega toga zapamćen kao jedan od onih rijetkih ljudi koji su predstavljali ponos ljudskog roda...
Kosović je sila!
Bonus video:
