Prikrivanje nepočinstava onih koji su na pozicijama moći jedan je od čestih oblika produbljivanja razlika u društvenim okvirima ove zemlje. Bh. javnost niz godina se suočava sa ovim problemom u pogledu činjenice da brojna krivična djela ostaju nekažnjiva i da mnogi ljudi koji su počinioci ili nikad ne budu otkriveni ili ostaju van domašaja zakona. Time se povjerenje u ono što su najvažnije sudske instance dovodi do najnižih granica, a prostor za nesigurnost i osjećaj beznađa raste do ogromnih razmjera. Sjetimo se samo toga da još nemamo sudske presude u slučajevima ubistava Davida Dragičevića i Dženana Memića, pa će svakome iole razumnom biti jasno o čemu se u tom smislu radi. Drugim riječima, postoje oni koji su u svakom slučaju iznad zakona, čiji zločini se zabašuruju i štite, jer kad bi bili otkriveni, to bi značilo da se u njihovoj pozadini raspetljava hobotnica mnogo dužih kriminogenih pipaka koji često sežu i do samih vrhova vlasti.
Time se stvara opšta nejednakost, odnosno jasno nam se poručuje da nismo svi jednaki, da postoje oni koji su jednakiji, koji mogu uraditi bilo šta a da im se kroz prste gleda zbog ovog ili onog razloga. Najčešće su to razlozi pomenute pozicije moći, jer kad se unutar jedne takve strukture razotkrije pojedinac koji je “pretjerao” u svojoj bahatosti, alarmiraju se sve potrebne instance kako bi se zaštitio cijeli jedan klan ili jedna skrivena zajednica, a mnoge ruke ostaju uprljane i mnoga lica upetljana u nečasne radnje. Dok oni koji su oštećeni i ugroženi tim činjenjima ostaju prepušteni sami sebi, zaboravljeni od svih i nemoćni pred mašinerijom mnogo većom od potrebe za pravičnim kažnjavanjem i dosezanjem kakve-takve pravde.
Slučaj glumca Moamera Kasumovića koji je ovih dana zgrozio javnost naše zemlje i regiona predstavlja samo vrh ledenog brijega onoga što su suštinski problemi prikrivanja nasilja koje je umnogome ukorijenjeno u svim segmentima našeg društva. Sa jedne strane, činjenica da je moguće otkupiti kaznu za bludne radnje nad maloljetnim osobama i da presuda ostane skrivena daleko od javnosti, a počinilac i dalje slobodno hoda ulicama bez adekvatne javne i moralne osude svog zločina, sramotan je primjer kako zakon ne važi jednako za svakoga, odnosno kako oni koji imaju novac mogu u svakom smislu zaobići onu suštinsku odgovornost za svoje ogrješenje o zakon bez obzira na razmjere svog djela. I ako imamo na umu da postoji zakonska klauzula kojom se može otkupiti zatvorska kazna do jedne godine, fakt da je Kasumovićev zločin ostao toliko dugo prikriven, da se o njemu nije znalo, te da to nije imalo nikakve suštinske reperkusije u okvirima ovog društva i javnosti, djeluje izopačeno i nazadno. Jer, ukoliko je pozorište, u kojem je jedna od glumčevih žrtava progovorila, jedino mjesto gdje se dobija satisfakcija i pravda, onda mi egzistiramo u potpunom bezakonju i ludilu. Ne potcjenjujem time važnost pozorišta, kao prostora u kojem se može iskazati i takav vid protesta i ukazati na pogubne akte pojedinaca i cijele jedne grupe, ali da bi se svaka osoba osjećala jednako zaštićenom i sigurnom, potrebno je mnogo više od toga, potrebna je država koja je spremna zaštititi svakog svog građanina.
Sa druge strane, djeluje u najmanju ruku neubjedljivo da se u Sarajevu o ovom slučaju tako dugo ništa nije znalo, drugim riječima doima se iz reakcija Kasumovićevih kolega da su svi frapirani onim što smo saznali iz javnosti, a ukoliko se pogleda malo dublje, sasvim je jasno da se za Kasumovića i mnoge druge predatore iz svijeta kulture znalo i zna, ali da onim ostaju suštinski prikriveni različitim mahinacijama unutar struke, sve dok se ne dođe do krajnjih konzekvenci kako je to bilo u ovom slučaju. Ukoliko se vratimo koju godinu unazad i sjetimo se oglašavanja u okvirima grupe “Nisam tražila”, vidjećemo da kandidata kao što je Moamer Kasumović ima mnogo, ali još, zbog svojih utvrđenih pozicija, ostaju nedodirljivi i izvan domašaja sudova. Nekad jednostavno nije lako progovoriti o svom traumatičnom iskustvu, prije svega zbog različitih oblika pritisaka, u ovom slučaju se to desilo i vrijeme je da to postane praksa, dok god svaka pojedinka i pojedinac nisu sigurni i zaštićeni, mi smo društvo duboko zaglibljeno u svoj jad i beznađe.
Bonus video:
