Da li se bliži kraj Islamskoj Republici Iran? Iranski režim, nepopularan u zemlji, pod napadom Izraela i predvođen 85-godišnjim vrhovnim liderom, izgleda potencijalno ranjivo.
Antivladini protesti koji su započeli 2022. godine brutalno su ugušeni, pri čemu su stotine ljudi ubijene na ulicama, a hiljade poslate u zatvor. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu pokušava da se približi iranskoj opoziciji. I dok prijeti vojnom akcijom protiv Irana, predviđa da će sloboda doći u tu državu “brže nego što većina ljudi misli”.
Netanjahu tvrdi da bi promjena režima u Iranu bila od koristi cijelom svijetu. Iranski režim je očigledno zlonamjerna sila na globalnoj sceni. Podržava nasilne milicije poput Hamasa, Hezbolaha i Huta. Takođe je pružio ključnu vojnu podršku sirijskom diktatoru Bašaru al-Asadu i snabdijeva Rusiju raketama za upotrebu u ratu protiv Ukrajine.
S obzirom na Netanjahuov uticaj u SAD-u, njegovi argumenti neizbježno imaju odjek među republikanskom desnicom. Međutim, ne samo tamo. “Mond” citira jednog francuskog diplomatu koji kaže: “Možda nas Izraelci vode ka istorijskom trenutku... početku kraja iranskog režima”.
U apstraktnom smislu, pad Islamske Republike zvuči kao dobrodošao razvoj za demokratski Zapad, koji je sve više zabrinut zbog saradnje “osovine protivnika” koju čine Iran, Rusija, Kina i Sjeverna Koreja. Povratak političkih sloboda u Iran značio bi i reintegraciju te države u svjetsku ekonomiju.
Međutim, u stvarnom svijetu, postoji mnogo razloga za oprez prema onima koji pozivaju na “promjenu režima” u Iranu.
Prvo, postavlja se pitanje kako bi se to dogodilo. Iranski demonstranti su u prošlosti nekoliko puta ustali protiv režima i veliki broj njih je ubijen i zatvoren.
Bombardovanje Irana i njegove ključne infrastrukture, u nadi da će to izazvati pad režima, takođe je krajnje neubjedljiva strategija. Umjesto da pomognu unutrašnjoj opoziciji, izraelski ili američki napadi bi zapravo mogli pomoći režimu izazivanjem efekta okupljanja oko zastave, gdje patriotski Iranci prevazilaze razlike i ujedinjuju se protiv stranog agresora.
Američka intervencija bi mogla biti posebno kontraproduktivna, s obzirom na to da svaki obrazovani Iranac pamti ulogu SAD-a i Velike Britanije u podržavanju puča u Iranu 1953. godine.
Čak i da režim u Iranu na neki način padne, nema apsolutno nikakve garancije da bi ga zamijenilo nešto bolje. Mnogi diktatorski režimi su proteklih decenija zbačeni s vlasti širom Bliskog istoka. Režimi koji su ih naslijedili često su bili još represivniji, kao što se desilo kada je Iranska revolucija zbacila šaha 1979. godine.
Nedavna knjiga, koja istražuje tužan bilans američke intervencije na Bliskom istoku, nosi naslov “Gubljenje dugoročne igre: Lažno obećanje promjene režima na Bliskom istoku”. Autor knjige, Filip Gordon, savjetnik za nacionalnu bezbjednost Kamale Haris, duboko je uključen u rasprave u Bijeloj kući o tome kako riješiti trenutnu krizu. Bilo bi korisno kada bi Gordon podijelio kopije svoje knjige svima koji su dovoljno nepromišljeni da spekulišu da je sada trenutak da se zbace ajatolasi.
Gordon ilustruje kako su SAD iznova padale u istu zamku, deceniju za decenijom, podržavajući ideju promjene režima u Iraku, Iranu, Avganistanu, Egiptu i Libiji. U svakom slučaju, SAD su prihvatile optimistične pretpostavke prognanih lidera (i Netanjahua u vezi sa Irakom 2002. godine), ali nisu “uspjele da predvide haos koji bi neizbježno uslijedio nakon kolapsa”.
Kako Gordon napominje, “kad god se neki postojeći režim uništi... nastaje politički i bezbjednosni vakuum i započinje borba za vlast”. Pobjednici te borbe za vlast obično su najnemilosrdnije i najbolje naoružane grupe, a ne one koje su najliberalnije i najtolerantnije.
Uslovi nesigurnosti takođe navode ljude da se oslanjaju na srodničke grupe ili sekte, povećavajući vjerovatnoću izbijanja građanskog rata. Iran, poput Iraka, je šarenilo različitih etničkih i vjerskih grupa. Vakuum vlasti koji nastaje kada se autokratski režim sruši često uvlači susjedne zemlje i grupe, šireći nasilje po regionu. Sva ova upozorenja jednako se odnose na nade za novi politički poredak u Libanu, nakon uništenja vođstva Hezbolaha.
Upozoravanje da promjena režima ne bi trebalo da postane cilj zapadne politike moglo bi dovesti do neprihvatljivo sumornog zaključka - da Iranci moraju zauvijek živjeti pod represivnom teokratijom.
To je previše pesimistično. Pitanje nije da li promjena trebalo da se desi u Iranu, već kako.
Najbolja nada za Irance i Bliski istok je da Islamska Republika na kraju bude prepuštena istoriji ne invazijom ili revolucijom, već mirnim pregovorima. U posljednjim decenijama, demokratske tranzicije koje su najbolje funkcionisale odvijale su se u zemljama poput Poljske, Južne Afrike i Čilea, kada su autokratske vlade - podstaknute generacijskim promjenama ili preokretima u svjetskoj politici - sjele za pregovarački sto sa svojim protivnicima.
Iran je oduvijek imao reformističke političare koji djeluju unutar teokratskog sistema. Međutim, rat sa Izraelom će garantovano osnažiti tvrdolinijaše. Promjene moraju doći u Iran. Bombaški napadi nisu način da se to postigne.
Autor je kolumnista “Fajnenšl tajmsa”
Prevod: A. Š.
Bonus video:
