Pobjeda u ratu ponekad može lako da se definiše. Drugi svjetski rat završio je tako što su savezničke trupe kontrolisale Berlin i Tokio, i uklonile njrmačko i japansko rukovodstvo. S druge strane, Vijetnamski rat završio je jasnim porazom Sjedinjenih Američkih Država: Sjeverni Vijetnam je osvojio Južni Vijetnam uprkos besmislenom trošenju 58,000 američkih života. Korejski rat se ponekad naziva pat-pozicijom jer nikada formalno nije okončan.
Ali takve definicije mogu biti obmanjujuće. U Iraku, SAD su uklonile Sadama Huseina, ali nisu našle oružje za masovno uništenje opravdanje njihovog angažovanja, niti su tu zemlju pretvorile u funkcionalnu demokratiju. Štaviše, neki cinici bi rekli da je pravi pobjednik bio Iran, koji je postao najuticajnija politička snaga u Iraku.
S druge strane, iako demilitarizovana zona ostaje na Korejskom poluostrvu, južna polovina poluostrva se razvila u živu, prosperitetnu demokratiju sa godišnjim prihodima po glavi stanovnika od 35.000 dolara, dok je Sjeverna Koreja opasna diktatura sa procijenjenim godišnjim prihodom po glavi stanovnika od 1.200 dolara i višekratnim krizama nedostatka hrane. Ko je pobijedio u ratu bez ishoda?
To nas dovodi do Ukrajine, gdje definicija pobjede zavisi od vojnih ciljeva i vremenskih horizonta učesnika. Godine 2014, Rusija je napala Ukrajinu pod izgovorom zaštite građana koji govore ruski u Krimu i djelovima istočnog Donbasa. Osam godina kasnije, Rusija je pokušala da završi proces uništenjem Ukrajine kao nezavisne države. Kao što je ruski predsjednik Vladimir Putin napisao 2021. godine, nije smatrao Ukrajinu nezavisnom državom, već dijelom većeg ruskog svijeta. Okupljao je trupe na granici s namjerom da osvoji Kijev za nekoliko dana i smijeni ukrajinsku vladu, slično kao što je Sovjetski Savez uradio u Budimpešti 1956. i Pragu 1968. godine.
Nije uspio. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odbio je savjet da pobjegne iz zemlje i stvori vladu u egzilu, i umjesto toga okupio je svoje trupe, spasio glavni grad i osujetio Putinov plan. Zelenski je potom iskoristio meku moć privlačnosti da dobije stranu podršku i poveća ukrajinsku tvrdu vojnu moć. Rezultat Putinove invazije bio je jačanje ukrajinskog nacionalnog identiteta i NATO-a, koji je dobio dva nova člana, Finsku i Švedsku, koji su prethodno imali dugogodišnju politiku neutralnosti. Sudeći po Putinovim prvobitnim ratnim ciljevima, Ukrajina je već pobijedila.
Problem, je naravno, to što ruske trupe još uvijek kontrolišu otprilike petinu teritorije Ukrajine, a Putin je revidirao svoje ratne ciljeve zahtijevajući da Ukrajina prizna njegovu aneksiju četiri istočne provincije (uključujući neke koje ruske trupe ne kontrolišu u potpunosti). Čini se da je rat u pat-poziciji, ali ga je Putin pretvorio u rat iscrpljivanja. Iako su ruske žrtve ogromne, on možda računa da je vrijeme na njegovoj strani, s obzirom na veću populaciju i ekonomiju Rusije. Na kraju, volja Ukrajine da se bori može oslabiti, kao i zapadna podrška.
Prema jednoj nedavnoj anketi, 26% Ukrajinaca je otvoreno za diplomatsko rešenje, ali nisu spremni da učestvuju u lažnim pregovorima s Putinom koji se nije pokajao. Oko 86% Ukrajinaca veruje da će Rusija vjerovatno ponovo napasti, čak i ako se potpiše mirovni sporazum. Iako su i Rusija i Ukrajina izrazile spremnost za pregovore, i dalje su veoma udaljene. Prošlog ljeta, mađarski premijer blizak Kremlju, Viktor Orbán, otputovao je u Moskvu da pokuša da posreduje, ali nije uspio da promijeni Putinov stav. U međuvremenu, Donald Trump i dalje tvrdi da bi mogao da riješi rat za jedan dan; ali teško je vidjeti kako bi to moglo biti ostvareno ičim osim ukrajinskom predajom.
Nedavno je češki predsjednik Petr Pavel, bivši NATO general koji je snažan podržavalac Ukrajine rekao je da se “priča o porazu Ukrajine ili o porazu Rusije, jednostavno neće desiti. Dakle, kraj će biti negdje između.” Pavel je upozorio da će dio ukrajinske teritorije ostati pod ruskom okupacijom privremeno, a “privremeno” može značiti godine. Ako Ukrajina definiše pobjedu kao povratak čitave teritorije koju je Rusija okupirala od 2014. godine, pobjeda nije na vidiku. Ali ako joj je cilj očuvanje nezavisnosti kao demokratije povezane s Evropom, uz zadržavanje prava na konačni povratak svoje teritorije, pobjeda ostaje moguća.
Međutim, ova moguća pobjeda takođe znači da Putin ne smije biti u stanju da proglasi svoju pobjedu. Ukrajini treba dati podršku koja joj je potrebna da ojača svoju pregovaračku poziciju. Čak i ako Ukrajina ne može postići svoje maksimalističke ciljeve na kratki rok, legitimitet njenog položaja biće očuvan na dugi rok, pod uslovom da se ruski dobici ne priznaju.
Ovo se ponekad naziva korejsko rešenje. Primirje i demilitarizovana zona duž linije kontakta bile bi pod nadzorom međunarodnih mirovnih snaga, tako da bi Rusija uvukla u sukob mnoge druge zemlje ako bi ponovo napala. Iako možda nije moguće dobiti saglasnost 32 NATO člana za formalno članstvo Ukrajine u savezu u ovom trenutku, grupa članova NATO koja se naziva “prijatelji Ukrajine” mogla bi nadgledati zonu i obećati da će reagovati na svaki novi akt ruske agresije.
Na kraju, Ukrajini će takođe biti potrebna pomoć za obnovu svoje ekonomije i pristup tržištima EU. Iako korejsko rješenje ne bi zadovoljilo maksimalističke ciljeve Ukrajine na kratki rok, sigurno bi zaslužilo da se nazove ukrajinskom pobjedom.
Copyright: Project Syndicate, 2024.
Bonus video:
