Piše Slobodan Vuković
Kroz otvoreni prozor na drugom spratu stambene zgrade, u Njegoševoj 100 na Cetinju, podignute 1933. po projektu Dimitrija T. Leka, često su dopirali otkucaji pisaće mašine. Za mene, tadašnjeg dječaka, koji je s roditeljima živio sprat niže, bilo je i nečeg tajnovitog u tom pisaćem zvuku. O literaturi, osim možda školske lektire, nijesam puno znao. Više su me zanimale dječje igre s cetinjskim vršnjacima. Bilo je Cetinje tih poratnih godina čudesan grad. Sve je tu: i Skupština, i Vlada, i Vojska, i Milicija, i Uprava državne bezbjednosti, i Blažo Jovanović, i Petar Lubarda, i Milo Milunović, i Mihailo Lalić, i Erih Koš, i Puniša Perović, i Branko Drašković, i Leso Ivanović, i Ratko Đurović, i Radonja Vešović, i Božo Bulatović, i Miloš Vušković i Aco Prijić, i “Zetski dom” i Pionirsko pozorište, i Fudbalski klub “Lovćen”, i Bokserski klub “Obod”, i Kino “Sloboda”, i “Pobjeda”, i “Omladinski pokret”, i Radio-Cetinje”, i “Prosvjetni rad”, i “Naša žena”, i “Titov pionir” i “Stvaranje” i “Susreti”... Sve...
Sjećajući se tih dana, reče mi vaktile Erih Koš - Kao u vrijeme Sima Matavulja, propjevalo bješe cijelo Cetinje.
Katkad bih zastao da oslušnem taj treptaj pisaće mašine, koji je pripadao istaknutom crnogorskom piscu Čedu Vukoviću. Nijesmo rođaci, ali smo se, kako se to u Crnoj Gori zbori, “rođakali”. Zapamtio sam ga po dobroti, melemnoj duši, nekoj naročitoj mirnoći.
A 26. juna 1956. umrije mi majka, Danica, u Sanatorijumu za plućne bolesti, koji se nalazio u zgradi nekadašnje italijanske ambasade na Cetinju (Danas Nacionalna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević”). U takvoj situaciji, nijesam spazio govornika prilikom ispraćaja njenih posmrtnih ostataka s Cetinja. Tek kada je nakon četrdeset dana moj otac objavio u “Pobjedi” javnu zahvalnost, privukla mi je pažnju rečenica: “Osobita i nezaboravna hvala drugu Čedu Vukoviću, književniku, na onako toplom i iskrenom govoru, koji je održao prilikom ispraćaja posmrtnih ostataka iz Cetinja”.
Čedo Vuković (1920-2014), po širem bratstvu Babović, rođen je u Đulićima kod Andrijevice. Gimnaziju je završio u Peći, a studije književnosti započeo u Beogradu. Učesnik Narodnooslobodilačke borbe protiv fašističkog okupatora. Poslije Drugog svjetskog rata radio je u Beogradu, sve do početka 1953. godine, kada se preselio u Crnu Goru, na Cetinje. Zatim prelazi u Titograd, onda u Budvu u kojoj je živio do kraja života. Bio je dugogodišnji odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu “Stvaranje”, predsjednik Udruženja književnika Crne Gore, potpredsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti... Dobitnik Trinaestojulske i Nagrade AVNOJ-a...
Sredinom pedesetih crnogoski pisci odlazili su jatimice u veće centre, posebno u Beograd, tada glavni grad Titove Jugoslavije.
Godine 1953. Čedo Vuković se vratio iz Beograda u Crnu Goru sa osnovnom željom: izbliže pratiti poratna kretanja i promjene u Crnoj Gori, kako bi mogao o tome da piše. Pored drugih poslova, pribirao je građu o onome što se zbiva u Crnoj Gori, razgovarao s mnogim ljudima. Vodio zabilješke o karakterističnim događajima i ljudskim sudbinama. To je sve predstavljalo dokumentarnu osnovu za izgrađivanje jedne literarne sinteze.
U Beogradu je proveo osam prvih poratnih godina, od 1945. do 1953. To su bile godine koje je cijenio. Tada su mu objavljene i prve knjige u “Nolitu” i “Prosveti”, sarađivao je u listovima i časopisima, učestvovao u zajedničkom radu jedne tada mlade generacije pisaca. Ujedno, stekao je dosta prijatelja.
- Iako je Beograd otada znatno zakoračio naprijed, želim katkad da ga zadržim u sjećanju onakvog kakav je bio i kakvi smo mi u njemu bili. Međutim, u Crnu Goru me vodila potreba da budem bliže svojim tematskim izvorima. To mi je, u stvari, omogućilo da napišem knjige kao što su “Poruke”, “Sudilište”, “Mrtvo Duboko” - rekao mi je jednom prilikom Čedo Vuković.
Bio je uvjeren da Crna Gora doživljava snažnu kulturnu renesansu, iskazujući pri tom i mnoge svoje osobenosti.
U Crnoj Gori se formirala generacija, koja je vezala svoju sudbinu za početak jedne savremene literature. Tu generaciju predstavljali su Čedo Vuković, Jevrem Brković, Milo Kralj, Aleksandar Leso Ivanović, Petar Đuranović, Sreten Perović, Ljubislav Milićević, Sreten Asanović, Ratko Vujošević, Gojko Dapčević i još nekoliko crnogorskih pjesnika i proznih pisaca.
Kao što se vidi, po godinama nijesu svi jedna generacija, ali kako mi je rekao Jevrem Brković, to je jedna generacija što generaciju čini generacijom - po ulozi koju su imali kada je u pitanju savremena crnogorska literatura. To je, kazivao je Jevrem, značajnija odrednica od one koja se dokazuje krštenicama i ispisništvom regrutskim. Kada se zna da su prve knjige mladih, a tada i jedinih crnogorskih pjesnika objavljene tek 1953. onda će i naša generacijska uloga biti jasnija i mnogo više cijenjena...
Moji novinarsko-literalni počeci vezani su za Čeda Vukovića, Boža Bulatovića, Radonju Vešovića, Ratka Đurovića, Jevrema Brkovića, Sergija Lukača, urednika NIN-a, profesora žurnalizma, koji me, još kao studenta, uveo u NIN za koji sam pisao dvadeset godina. (NIN mi je objavio knjigu odabranih tekstova pod naslovom “Između dva neba”).
Uvijek na strani mladih i za mijene, Čedo Vuković je nastojao da mi u svemu iziđe u susret, pomogne, uputi. Poslao mi je jedaman pisamce: “Slobo, molim te da mi nešto pomogneš - naime, potreban mi je prepis tvojeg intervjua sa Vukom Radovićem (“Pobjeda”, 15. III. 1973), pa bi trebalo da se prekuca. Da li si još nešto o Vuku objavljivao? Hvala. Čedo. (tel: 42-548)”.
Eto, i ja sam njemu, u skromnim okvirima, katkad pomagao.
Jedan od mojih prvih novinarskih uradaka bio je intervju s Čedom Vukovićem, davne 1963. objavljen u ivangradskoj “Slobodi”.
Na pitanje kakvu nam, prije svega, novost može saopštiti, Čedo Vuković mi je rekao:
- Novost? Pa, eto, pojavio se najzad istorijski roman “Poruke”, kojem sam posvetio pet godina rada. Vi svakako znate, to je roman o životu Petra I, strica i prethodnika Njegoševog. Vjerujem da je to najsnažnija ličnost iz prošlosti Crne Gore, čovjek čije je zalaganje za dobro svojega naroda stizalo do potpunog samoodricanja; čovjek obrazovan i uman - visoko iznad svojih savremenika; čovjek omiljen a u stvari veoma usamljen; čovjek odlučan i smiren - ratnik i narodski filozof, vojskovođa i pomirnik. On je djelovao u danima veoma burnim - nizale su se velike bitke s Turcima i Francuzima, po Crnoj Gori plamsala je krvna osveta i međuplemenska borba, nadolazile su gladne godine, sa seobama za korom hljeba, sa bolestima, hajdučijom, sujevjerjem, sa domovima vječno korotnim... Eto, htio sam da savremenom čitaocu raširim pred očima panoramu tog vremena i da ocrtam lik Petra I koji je u mnogo čemu prokrčio put Njegošu - kazao mi je Čedo.
U njegovom opusu, po mišljenju književnih kritičara, posebno mjesto zauzimaju “Poruke” (1963), romansirana biografija Petra I, i roman o Njegošu “Sudilište” (1971) u kojima dočarava jedno izuzetno složeno i značajno razdoblje crnogorske istorije čije su oličenje Petar I i Njegoš.
Čedu Vukoviću je Crna Gora trajna inspiracija, a slavna istorija crnogorskog naroda zvijezda-vodilja.
Njegova proza čvrsto stoji na lirskim temeljima. Čovjeka stavlja u situacije u kojima on nadrasta svoje mogućnosti. Obračunavajući se sa samim sobom, sa svojim nemoćima i zlim dusima, čovjek se istovremeno obračunava i sa zlom u drugima (romani “Visine”, 1952. i “Razvođe”, 1968). Pri svemu tome, kako je isticao vrsni književni kritičar Milorad Stojović, kao osnovno mjerilo ljudskosti, kao mjeru svih stvari čovjek uzima - smrt. Osnovno geslo glavnog junaka u romanu “Mrtvo Duboko” (1959) je da se puška ne zastidi u rukama borca. Čovjeka stalno jad jadu dodaje, ili lelek leleku, kako kaže jedna Čedova junakinja, ali taj čovjek nikad ne smije smetnuti s uma “kakvo će ime za sobom ostaviti u bratstvu i plemenu, kakav će trag ostaviti u vremenu koje slijedi”. Na tim etičkim postulatima, koji imaju trajno izvorište u Njegoševom djelu, u djelu Marka Miljanova, u našoj narodnoj poeziji, insistira cjelokupno pripovjedačko i romansijersko djelo Čeda Vukovića.
Čini se da nikad nije imao uzora u književnosti. No, ipak postojali su pisci koje je volio više od ostalih (Čehov, Dostojevski, Golsvordi, Tomas Man, Šolohov) i koji su vjerovatno i protiv njegove volje vršili određen uticaj na njega, a on uporno hoće nešto svoje, osobeno…
Smatrao je da se mladi sve teže probijaju i teže dolaze do izražaja na jednoj široj i masovnijoj osnovi, konstatujući da je nastupio period oštrije selekcije u literaturi uopšte, pa i u odnosu na one koji tek postaju njeni zarobljenici. Tu selekciju nameće podizanje opšteg nivoa naše kulture i posebno književnosti; nameće je i brojna vojska spisatelja i poplava pisane riječi; dakle, ta selekcija po kvalitetu izgleda kao sasvim prirodna pojava u toj fazi našeg razvitka.
Ali, naglašavao je, da to ne bi smjelo da nas odvrati u pružanju izvjesne pomoći mladim ljudima koji se zanose pisanjem, ako oni ispolje nesumnjiv nagovještaj svojeg talenta.
- Uvjeren sam da će se pravi književni talenat afirmisati i razviti i u uslovima pooštrene selekcije, ali sam isto tako uvjeren da je potrebno pružiti ruku razumijevanja i podrške darovitim početnicima, kako bi lakše napredovali i dosegli kvalitet dostojan jedne nove generacije koja raste - kazivao mi je Čedo Vuković.
Isticao je da se valja sve češće sjećati pisaca-prethodnika.
- Mi smo počinjali i sazrijevali i kroz njihova pera. Mi im dugujemo više nego što nam se čini - govorio je Čedo.
Kroz njihove pripovijetke i putopise i druge zapise upoznavao je i upoznaje Crnu Goru koja je bila i koja, na neki način, i danas jeste, one dublje i trajnije misaono-etičke dimenzije, odnose, sudbine, neiscrpno bogatstvo riječi.
Pisao je dugo i za novine. Već od sredine šezdesetih u “Pobjedi” objavljuje sjajne komentare u kojima secira crnogorska društvena kretanja. Zatim u istom listu dugi niz godina podastire briljantne eseje.
Često ga je, kako mi je govorio, obuzimalo osjećanje griže savjesti i stida, pitajući se zar je bilo moguće da se zanemare napor i rezultati cijelih generacija naših prethodnika, ljudi koji su na ovome tlu, u najtežim uslovima, polagali osnove jedne modernije kulture i stvaralaštva? Oni, sinovi nepismenih očeva, odlazili su na studije u Petrograd, Beč, Peštu, Pariz, pa se vraćali u Crnu Goru, osnivali kulturne institucije, bili profesori, urednici, pisci i, kad zatreba, ratnici. Stoga, isticao je, nije se smio zanemariti bar onaj osnovni, najnužniji kulturno-istorijski prilaz nasljeđu.
Odlaskom u penziju dobio je i neko “svoje vrijeme”, kako bi mogao njime da raspolaže, da se temeljitije posveti književnom radu. Piše roman “Sinovi sinova” o jednoj porodici u nekoliko generacija. U šali veli: nešto kao “crnogorski Forsajti”.
Čovjek je onakav kako umre! - reče jedan od Čedovih junaka.
Bonus video:
