Kada se jedno društvo želi u potpunosti urušiti, u smislu njegovih vrijednosti, ali i svake druge stabilnosti, dovoljno je uništiti mu obrazovni sistem i kulturu. Svi drugi problemi i osipanja proizlaze iz toga. U našoj stvarnosti obrazovanje i kultura već trideset godina se temeljno rastaču, odsustvo stvarne brige države da se radi na ovim društvenim kategorijama, kao onim iz kojih se crpi bazična snaga svake zajednice, daje svoje negativne posljedice i rezultate. Što se vidi u svim oblicima naše zajedničke egzistencije.
Postalo je već dugo vremena jasno da unutar ove države ne postoje oni stvarni temelji na kojima bi se gradila prilika da slika budućnosti koja dolazi bude nešto drugačija i progresivnija. Drugim riječima, od kraja rata pa do današnjeg dana sve je urađeno da bi se onemogućilo uspostavljanje onih sistema koji bi stvarali prilike da u jednom trenutku dođemo do tačke promjene, one istinske i stvarne.
Koja bi podrazumijevala novi društveni dogovor, koji nadilazi sva ograničenja i sukobe, prevazilazi traumatičnu prošlost i povijesna zakašnjenja, te traži način kako naći svoj put u jednom svijetu koji se sve ubrzanije mijenja, postaje kompleksniji i suroviji. Otuda iz godine u godinu, od izbora do izbora, imamo refrenično ponavljanje poznatih obrazaca. Model je uvijek isti i koji god sadržaj da se u njega sipa, on biva progutan i prilagođen onome što su koordinate određene mješavinom partitokratskih i etnonacionalnih uzusa ponašanja. Nema novih ideja, nema vizije, nema utopijskog sanjarenja koje bar u perspektivi može ponuditi neko rješenje, dati neki smjer kako bismo ovu zemlju uredili približnije i primjerenije potrebama naše savremenosti.
Stoga kada se kaže da su obrazovanje i kultura suština bivanja svake države, onda se misli prije svega da oni jesu ti faktori koji generišu stvaranje drugačijih mogućnosti. Oni su ono što jeste podloga svih drugih odnosa unutar jedne zajednice. Iz njih se kreiraju prilike da se naizgled neprobojne opne tradicija i navika jednom konačno probiju, kako bi se došlo do slobodnog prostora i oslobođene perspektive u kojoj bi se stvari jasnije vidjele, odluke odgovornije donosile i politike sprovodile na dobrobit svih građana. U minule tri decenije ovo društvo je proizvelo desetine generacija koje nisu dobile nikakav okvir sigurnosti, niti jedan razlog koji bi ih ponukao da se mimo mitologema nacije vežu za ovu zemlju. Nema, dakle, onog nužnog zajedničkog sadržitelja, one svjetlosti ka kojoj se, ma koliko ona izmicala, ide, koja se nastoji doseći kroz akcije i radnje koje bude nadu da se može postići nešto bolje. Vidjeli smo na primjerima nedavnih razornih poplava kako u jednom trenutku izgleda da postoji neka nada za ovu zemlju. Ma koliko da su okolnosti teške, odjednom se stvara kritična masa onih koji uprkos svemu nisu zatomili svoju ljudskost, te shvataju da pitanja solidarnosti i pomoći drugom jesu suštastvene civilizacijske odlike.
Međutim, postavlja se pitanje šta nas to ograničava da se jedni prema drugima odnosimo sa više ljudskosti i svaki dan, ne samo u trenutku neke katastrofe i nesreće. Naravno, važno je da se pokaže u trenucima kad neko pati i strada da jesmo spremni pomoći, ali zar ne bi bilo razumnije stvarati uslove u kojima će mogućnosti nesreće biti smanjene na minimum, podizati svijest da udruženi imamo više snage da mijenjamo ono što nas se tiče. I iznova se tu vraćam na početna pitanja obrazovanja i kulture, kao onih spojnica u društvenom mehanizmu kroz koje se može razvijati kritični građanin, onaj koji vrši pritisak, postavlja pitanja, koji shvata da vlast nije datost sama po sebi, već da je ona tu da uradi ono što je za nas najveći prioritet. Na koncu, obrazovan čovjek, čovjek koji je kroz različite oblasti kulture spoznao sebe, jeste onaj koji može uvidjeti kako svoje, tako i greške drugih. Može na njih uticati, skrenuti pažnju i osujetiti svaki vid društvenog zastranjenja koji zajednicu vodi u propast. Ako se, pak, vratimo na ono što jeste naša neposredna stvarnost sada i ovdje, jasno možemo vidjeti da je sistematski i svjesno ovdje izvršeno zamračivanje, spuštanje na niske grane egzistencije u kojoj se ponašamo kao čopori, a ne kao samosvjesna zajednica koja zna šta je za nju važno, a šta ne. Nikad nije kasno za buđenje, samo je dilema da li mi imamo snage i želje da se zaista probudimo.
Bonus video:
