Kad je prije desetak dana slovenski premijer Robert Golob održao sastanak s američkim predsjednikom Josephom Bidenom u Ovalnom uredu Bijele kuće, dio medija iz regije tu je vijest prenio sa zavišću prema Sloveniji, a dio ju je jednostavno prešutio.
Slovenski premijeri od devedesetih do danas i inače su bili primani u Bijeloj kući više puta negoli predstavnici ijedne druge balkanske države. Janez Drnovšek, koji je obilježio devedesete godine slovenske politike snažnije negoli ijedan drugi slovenski političar, u Bijeloj kući je bio dva puta, 1998. i 2002. godine. Prvom Drnovšekovom posjetu tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu ubrzo je slijedio prvi Clintonov posjet Sloveniji, 1999. godine, ali prava se senzacija dogodila 2001. godine, kad je Brdo kod Kranja bilo mjesto susreta američkog predsjednika Georgea Busha mlađeg i tada novog ruskog predsjednika Vladimira Putina. Bush je ugostio Drnovšeka i u razdoblju kad je Slovenija završavala pristupne pregovore s EU i pripremala se za članstvo u NATO-u, što je oboje ostvarila dvije godine nakon Drnovšekovog drugog radnog posjeta Bijeloj kući. Prije Goloba, još je jedan slovenski premijer bio primljen u Ovalnom uredu: Janeza Janšu je četiri godine nakon Drnovšeka primio predsjednik Bush.
Ni Biden nije ovih dana prvi put primio nekog slovenskog premijera. On je 2011. godine bio domaćin tadašnjem slovenskom premijeru Borutu Pahoru, u vrijeme nakon sklapanja sporazuma o arbitraži o granici s Republikom Hrvatskom, a prije početka djelovanja ad hoc arbitraže. Istina, Pahoru je Biden tada bio domaćin kao potpredsjednik SAD, što je bio svojevrstan znak smanjenja međunarodnog utjecaja Slovenije na američku politiku, iako je istina da je i predsjednik Barack Obama nakratko primio Pahora.
Hrvatski premijer bio je samo jednom primljen u Ovalnom uredu, i to 2006. Tada je kod Busha bio premijer Ivo Sanader, a susret se dogodio kao u vrijeme kad je Hrvatska počinjala svoj proces pristupanja NATO-u i EU i bio je simbolični znak američke potpore Hrvatskoj u tom procesu.
Vučić u podređenoj poziciji
Za razliku od Slovenije i Hrvatske, koje su uvijek funkcionirale kao otvoreni saveznik SAD-a i euroatlantskih struktura, samo je još sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio u Bijeloj kući. On je u Ovalnom uredu primljen, doduše ne kao ravnopravan sugovornik, vidno smješten na nizak stolčić u podređenu poziciju, i zapravo ne sam, nego s premijerom Kosova Avdullahom Hotijem, kad je ovaj dvojac potpisao Vašingtonski sporazum, još jedan od neprovedenih sporazuma o normalizaciji odnosa tih dviju država.
Predsjednik Bush primio je 2005. Vladu Bučkovskog, makedonskog socijaldemokratskog premijera i to je bio izraz američke potpore dodjeljivanju Makedoniji statusa kandidata za članstvo u EU.
Predsjedništvo BiH je u Bijeloj kući primano, ali na znatno nižim razinama, jer nikad nije bilo garancije da bi nakon nekog susreta na visokoj razini doista moglo doći do političke promjene i do, za europske integracije i pristupanje euroatlantskim strukturama, povoljnog rezultata.
Kontekst Golobove posjete
Zanimljivo je promotriti kontekst u kojem se dogodio Golobov posjet Bijeloj kući. Malo je država koje su se pokazale tako uspješnim saveznikom SAD-a i tako važnim dijelom euroatlantskih struktura kao Slovenija. U decembru 2022. slovenske su tajne službe, naravno u operaciji usklađenoj s američkim službama i službama drugih država NATO-a, uhapsile bračni par elitnih ruskih špijuna. Ti su špijuni tokom ove godine najprije bili osuđeni na tajnom procesu pred slovenskim sudom, a u augustu su razmijenjeni u velikoj zamjeni, kad je SAD u Rusiju poslao skupinu Putinovih špijuna, a iz ruskih su zatvora oslobođeni novinari, uhapšeni američki državljani i skupina važnih ruskih disidenata, razbacanih po logorima u Sibiru. U toj je skupini trebao biti i Aleksej Navaljni, ali je prije razmjene ubijen u sibirskom logoru.
Bidenova zahvala za sudjelovanje Slovenije u ovom procesu bila bi sama po sebi dovoljan razlog za primanje u Ovalnom uredu, ali Amerika je imala još jedan razlog iskazati najviše državne počasti aktualnom šefu slovenske izvršne vlasti. Naime, Slovenija počinje planiranje izgradnje drugog bloka Nuklearne elektrane Krško (NEK). Prvi blok izgrađen je po Westinghouseovoj tehnologiji. Jasno je da Slovenija neće niti pomisliti primijeniti mađarsko rješenje i taj drugi blok graditi u kooperaciji s ruskim državnim Rosatomom, kao što se gradi novi blok nuklearke Paks. Ali, naravno da su i francuske, pa i neke druge kompanje zainteresirane prodati svoju tehnologiju. Sastajući se s predsjednikom Bidenom i razgovarajući s njim i o nuklearnoj elektrani, jasno je da je slovenski premijer otvorio vrata za prednost SAD-a u dobivanju tog posla. U uvjetima kad bi se Slovenija u susjedstvu mogla suočiti s problemima zbog dogradnje NEK, savezništvo s Amerikom je racionalan izbor i dobitna kombinacija.
Na kraju, Golob je u trećoj godini mandata, a potpora u političkom tijelu mu ozbiljno opada. Primanje saveznika kome na domaćem terenu ne cvatu ruže, jasna je američka poruka u Golobovu korist.
Diplomate kao administrativci, a ne elita
Današnja diplomacija i međunarodna politika dramatično se razlikuju od one iz prošlog stoljeća, pogotovo njegovih ranijih faza. Svijet je globaliziran, diplomacija više nije elitni, nego administrativni posao. Danas poslove ambasadora ne obavljaju ljudi s velikim uvidima u povijesne procese, prepoznatljivi ljudi iz znanosti ili kulture, prepoznatljivi kao osobnosti u zemlji primateljici. Danas se, u globaliziranom svijetu, politika vodi daleko brže nego nekad, u vrijeme kad su ambasadori sudjelovali u kreiranju javnih politika, a kad su se odnosi rješavali u dugim državničkim razgovorima. Danas su diplomatska putovanja državnika daleko rjeđa, više nema potrebe za „fact finding” misijama koje bi obavljao sam državni vrh, informacije stižu iz različitih kanala, a komunikacije su brze. Unutar savezništava, ali i međunarodne zajednice općenito, postoje brojni globalni forumi, na kojima se povremeno usklađuju politički prioriteti, a margina za djelovanje izvan tako dogovorenih politika sve je manja.
Ona, doduše, postoji, a da postoji pokazao je i premijer Golob u Bijeloj kući, jasno zastupajući slovensku politiku, naprimjer prema Bliskom Istoku i palestinskom pitanju, koja se bitno razlikuje od američke, a da to ne dovodi u pitanje temeljnu pripadnost Slovenije sjevernoatlantskom savezništvu.
Upravo tu je i odgovor na pitanje zašto je Slovenija, iako mala država koja se brzo izvukla iz konflikata, prilično bezbolno izbjegla agresiju Miloševićeva režima na ostale republike bivše Jugoslavije, nesrazmjerno snažnije predstavljena u središtu euroatlantskog savezništva nego sve druge države nastale na teritoriju bivše Jugoslavije. Ključ je izvrsnost politika i precizno poštovanje savezništva i preuzetih obveza u važnim pitanjima. Nitko poslije Janeza Drnovšeka u Sloveniji to više nije radio tako spretno, ali sigurno nije slučajno da je današnji slovenski premijer jedan od Drnovšekovih učenika i nasljednika, doduše, više iz generacije „unuka” nego „sinova”, jer je u vrijeme Drnovšekove administracije smatran važnim i perspektivnim političkim akterom, ali iz „drugog ešalona” Drnovšekove stranke. Takva Slovenija si je mogla priuštiti i suprotstavljanje intervenciji predsjednika Busha u Iraku, a ne izgubiti kredibilitet unutar NATO-a. Isto tako, danas si Slovenija može priuštiti priznanje Palestine, a biti cijenjena članica NATO-a.
Slovenski obrazac je jasan: u globaliziranoj politici nema mjesta za neutralnost, o kakvoj mašta režim u Beogradu, ali pod uvjetom izvrsnosti, pod uvjetom poštivanja zajedničkih vrijednosti i dosljednog provođenja preuzetih obveza, uspješnoj politici ostaje dovoljno prostora da izrazi svoje posebno mišljenje o svakom relevantnom međunarodnom pitanju. Pritom takva politika osigurava stabilnost države i donosi relevantne koristi njenim građanima, ekonomsku stabilnost, razvoj i rast standarda.
Bonus video:
