Dan koji je pred nama u Barseloni namijenili smo posjeti Pikasovom muzeju. Vjerovatno najpoznatiji slikar prošlog vijeka, po kojem se sve do danas rado nazivaju čak i kafići širom svijeta, studirao je slikarstvo upravo u Barseloni. Tu je naslikao svoje prve ozbiljne slike.
Pikasovog muzeja u Barseloni vjerovatno ne bi bilo bez čovjeka koji se zvao Hajme Sabartes. On je rođen iste godine kao i Pikaso, 1881, ali u Barseloni, dok je Pikaso južnjak iz Malage. Upravo u katalonskoj metropoli upoznali su se kao osamnaestogodišnjaci. Hajme je studirao vajarstvo, a Pablo slikarstvo na Kraljevskoj katalonskoj akademiji lijepih umjetnosti San Žordi u Barseloni.
Akademiju su svi znali pod imenom La Ljotja – po neoklasičnoj zgradi nadomak barselonske luke, u kojoj je sjedište Akademije. Na istom mjestu su studirala dva Velika imena – Antoni Gaudi arhitekturu, a Pablo Pikaso slikarstvo.
U SRCU BARSELONE
Uputili smo se u starogradsku četvrt La Ribera koja je na desetak minuta hoda od Akademije. Živopisne ulice već su pune turista. U lavirintu tražimo muzej i upijamo šarm ovog kraja, omiljenog kod posjetilaca.
Hajme Sabartes i Pablo Pikaso ostali su prijatelji cijeli život. Hajme nije bio samo vajar, već je u časopisima objavljivao pjesme i tekstove. Bio je dopisnih španskih listova iz Gvatemale, proveo je 23 godine u Latinskoj Americi, radio i kao profesor umjetnosti. Poslije povratka u Evropu 1935. preuzima u Parizu posao Pikasovog ličnog sekretara. Piše biografije o njemu. Godine 1963. on poklanja 537 Pikasova djela Barseloni.
Grad Barselona je u starogradskom jezgru La Ribera spojio pet zasebnih palata u jedan kompleks. Unutrašnje dvorište tog kompleksa krije ulaz u muzej. Nismo ga lako pronašli, ali potraga se isplatila.
Fondacija Hajme Sabartes je sačinjavala jezgro budućeg muzeja. Poslije Sabartesove smrti 1968, Pikaso je ispunio želju svog prijatelja i poklonio Barseloni još 1000 svojih djela. Sama unutrašnjost muzeja je zaista fascinantna.
Iznenađuje uspjeli spoj muzejske funkcionalnosti i starinske atmosfere muzejskih odaja.
Ono što izdvaja ovu stalnu postavku od ostalih muzeja sa više Pikasovih djela, jeste činjenica da se mogu vidjeti djela mladog umjetnika iz njegovog barselonskog perioda, od 1895. do 1904.
TINEJDŽER PIKASO
Pikasov otac je bio slikar i profesor umjetnosti u Malagi, gdje mu je rođen sin Pablo Diego Hoze Francisko de Paula Huan Nepomuseno Maria de los Remedios Sipriano de la Santisima Trinidad Riz Pikaso. Prije nego što sam naišao na ovaj podatak, mislio sam da je ta tradicija kilometarskog imena bila plod umjetničkog pretjerivanja scenariste stripa o Zagoru, čiji je prijatelj, Meksikanac Čiko imao skoro pa beskonačno ime na koje je bio ponosan. Slavni slikar je kasnije skratio svoje ime na razumnu mjeru. Nasmiješio sam se pri pomisli kako bi izgledao čuveni Pikasov potpis na platnima, koji danas vrijedi milione, da je iz nekog kaprica odlučio da se potpisuje imenom iz krštenice.
Porodica je očevim poslom boravila u Galiciji, ali Pikasova sestra umire od difterije, pa su se otac i majka sa dvoje djece preselili u Barselonu. Tu će Pikaso 1896. naslikati poznati očev portret. Pikasu je petnaest godina.
Hoze Ruiz Blasko, ovjekovječen na platnu svog sina, vjerovatno nije mogao naslutiti da će prezime Pikaso, koje je njegov sin kao sa švedskog stola probrao iz svog porodičnog imena, postati vjerovatno najpoznatiji globalni znak za slikarstvo prošlog vijeka.
Pikasov otac se naslanjao na klasičnu slikarsku tradiciju. O tome će Pikaso zapisati: „Otac je slikao slike za trpezariju; jarebice i golubove, golubove i zečeve: na njima su se vidjela krzna i perje, ptice i cvijeće su bili njegova specijalnost. Prije svega golubovi i jorgovan“.
Obradovalo me je jedno platno koje je naslikao Pikasov otac, sa omiljenim motivom.
Mada je sin, naročito od svoje slike Gospođice iz Avinjona koju je pokazao zaprepašćenim drugarima u Parizu 1907, revolucionarno drugačiji od oca, u nekim stvarima se uočava kontinuitet.
PABLOVI GOLUBOVI
Prisjetim se da je Pikaso još 1901. završio sliku „Dječak sa golubom“, nastavljajući tako porodičnu tradiciju. Ali njegovi golubovi će zahvaljujući krvavom dvadesetom vijeku doživjeti svjetsku slavu.
Pikaso je 1944. postao član Komunističke partije Francuske i ostao joj je vjeran do kraja života. Međutim, on je veoma rano postao pacifista. Kao mlad čovjek vidio je vojne invalide kako se vraćaju u Barselonu iz američko-španskih ratova. I u njegovu se dušu urezala odbojnost prema ratu. U španskom paviljonu na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. Izložio je svoju „Gerniku“ – umjetnički krik protiv stradanja u Španskom građanskom ratu. Ali poslije Drugog svjetskog rata Pikaso za svjetske mirovne kongrese stvara simbol mira – bijelog goluba. Od šezdesetih je taj golub nosio maslinovu grančicu u kljunu. Sovjetski pjesnik, pisac i čuveni ratni reporter iz dva svjetska rata i Španskog građanskog rata Ilja Erenburg dobro je poznavao Pikasa. Svojedobno je zapisao: „Pikaso voli golubove i stalno ih drži kod kuće. Govorio je smijući se da su golubovi pohlepne i svađalačke ptice; on ne razumije kako su mogli da postanu simbol mira. Onda je prešao na svoje umjetničke golubove, skoro stotinu skica; znao je da njegovu pticu čeka svjetski let“.
Dogmatskoj ljevici je njegov golub mira bio predaleko od socijalističkog realizma, desnica ga je takođe napadala. Ali on je ostao nepokolebljiv. Svoj politički angažman vidio je kao produžetak svoje umjetnosti i nije mu palo na pamet da svoju estetiku potčini ideologiji.
U Pikasovom muzeju lako pronalazim još jedno platno sa motivima golubova.
Umjetnik ga je stvorio u svom ateljeu u Kanu 1957. – riječ je zapravo o pogledu kroz prozor. Kolorit i prepoznatljivi motiv pojavljuju se na još devet slika iz te serije.
Interesantno je da su kritičari uglavnom saglasni u ocjeni da se Pikaso, slikajući golubove, zapravo odmarao od svoje interpretacije velike slike španskog baroknog slikara Dijega Velaskeza.
Ta slika poznata je pod nazivom Male dvorske dame (Las Meninas, 1656). Mnogi umjetnici su u vjekovima koji slijede reagovali na tu sliku. Pablo Pikaso je 1957. naslikao svoje „44 varijacije“. To je njegov odgovor na genijalni izazov Velaskezove slike.
U jednoj odaji na spratu naišao sam na najpoznatiju od njih. Pikasove Male dvorske dame su, pojednostavljeno rečeno, prevrednovale figure na slici. Petogodišnja princeza više nije glavna figura. Jedna sporedna figura postaje najmarkantnija – slikar Velaskez. Ostale figure postaju plošne i karikaturalne.
Sliku je u prostoriji broj 14 nemoguće previdjeti. Preko dva i po sa skoro dva metra netipično tamne palete. Grupna kompozicija uz sve ostale varijacije iz serije jeste jedina Pikasova serija slika koja je u cjelini izložena u jednom muzeju.
Poslije ovog monumentalnog platna bilo je zabavno da se pogledaju sve ostale varijacije. Na njima je ponovo procvjetala pikasovska boja u paru sa kubističkom stilizacijom. Sjećam se da je na Velaskezovoj slici u muzeju Prado jedina životinja bio španski Mastif, dvorski pas.
Na Pikasovim Varijacijama on je pretvoren u dječiji crtež. Na neki način Pikaso se ironično poigravao sa španskim dvorom sedamnaestog vijeka.
Ostali smo dugo u Pikasovom muzeju. Ponekad smo odmarali na klupama gledajući ljude sa svih kontinenata kako posmatraju Pikasova djela i crteže, sašaptavaju se kao u crkvi, prave selfije.
Jedina prostorija u koju sam se još jednom vratio bila je ona koja čuva prve radove dječaka Pabla, kojem je 15 godina, a već je preskočio dvije godine studija slikarstva u Barseloni. „Tetka Pepa“ koju je naslikao u Malagi dobila je svoj dio vječnosti zahvaljujući Pablovom kistu iz leta 1896. Isto se odnosi i na „Starog ribara“.
Naravno, autoportret ingenioznog dječaka, spada u prave atrakcije barselonske zbirke.
Moj favorit je Barselonska plaža 1896.
Za mene je dovoljno uzbudljiva sama činjenica da Pikasovim dječačkim okom ljeta prohujalog prije 128 godina vidim Barselonetu, omiljenu gradsku plažu. Na njoj mogu razaznati dva konja i dva čamca na suvom.
Još tada je sin učinio odmak od skoro fotorealističke tehnike svog oca. Naravno, proći će još jedanaest godina do onog dana u Parizu, kada će dvadesetšestogodišnji Pikaso pokazati sliku koja će naknadno biti upamćena kao inicijalno platno likovne revolucije – Gospođice iz Avinjona.
I u toj slici je pozajmio motiv iz Barselone. Nedaleko od Akademije na obalu izlazi Ulica Avinjon. To je bila ulica crvenih fenjera. Mnogi to ne znaju, ali kubistička revolucija je u tematskom smislu započela u jednoj barselonskoj javnoj kući.
Moglo bi se još mnogo toga reći o ovom muzeju i umjetniku kojem je posvećena. Ali napolju nas čeka raskošna Barselona, velegrad pozitivnih vibracija koji na svakom koraku nudi iznenađenja.
Jedno od njih čeka nas na ćošku sokaka u blizini Pikasovog muzeja. Na prvi pogled to bi mogao biti običan kafić. Na drugi i svaki naredni pogled radi se o sljedećem malom umjetničkom čudu koje nam Barselona priređuje u omiljenoj turističkoj četvrti El Born. Galeriju Makso osnovao je 2009. argentinski umjetnik Makso Grasija. Njegova radnja – u međuvremenu ih ima šest u ovom kraju – i sama izgleda kao kubističko-nadrealističko-popartovsko umjetničko djelo.
I Miro i Pikaso i Gaudi, pa i Makso, pokazuju sa strašću da je ovaj grad davno iza sebe ostavio strah od jakog kolorita, avangardističke iščašenosti i mediteranske pretjeranosti.
Tako i obične galerijice na ćošku brzo postanu smjeli vizuelni poduhvati.
Bonus video:
