Američki komičar Toni Hinklif izazvao je skandal nekoliko dana prije predsjedničkih izbora našalivši se na mitingu Donalda Trampa u njujorškom Medison skver gardenu. Otvarajući događaj, koji je Njujork tajms nazvao “karnevalom uvreda”, Hinklif je uvrijedio Portoriko (“plutajuće ostrvo smeća”), Latinoamerikance (“previše njih” voli da “pravi bebe”), crnce (“proždirači lubenica”), Palestinci (“bacači kamenja”), da spomenemo samo neke.
Mnogi su, i to ne samo liberali i manjine, bili ogorčeni. I čak su odlučili da će ova vrsta netolerancije smanjiti Trampove šanse za pobjedu - naravno, svi Latinoamerikanci će sada glasati za Kamalu Haris. Pogriješili su. Humor u Hinklifovom stilu pomogao je Trampu, ili mu barem nije naštetio: 46% hispanoameričkih birača glasalo je za njega.
Hinklif (40) odrastao je u grubom Ohaju, a sada živi u Teksasu i voli da šokira. Njegov žanr je takozvana “komedija uvreda”. Ismijavanje poznatih ličnosti i publike glavni je sastojak njegovog humora.
Ovaj žanr ima bogatu tradiciju u Sjedinjenim Državama. Hinklif se divi pokojnom jevrejskom komičaru Donu Riklsu, koga su nazivali “prodavcem otrova”. Rikls je vrijeđao sve - Italijane, Poljake, crnce, Jevreje - kao i svoje slavne prijatelje, uključujući Dina Martina i Frenka Sinatru, pa čak i samog sebe. Ali njegova namigivanja i lapsusi učinili su da se malo ljudi ozbiljno uvrijedi.
Mnogo oštriji i kontroverzniji umjetnik od Riklsa bio je Leni Brus. Stendap komičar je psovao i koristio vulgarne riječi posebno da bi razotkrio licemjerje društva koje je insistiralo na verbalnoj pristojnosti, ali je tolerisalo rasnu diskriminaciju, policijsko nasilje i političku korupciju. Brus je 1961. godine uhapšen zbog upotrebe “opscenog” jezika u svojim govorima. Iako je oslobođen optužbi, više nije mogao da bude na televiziji, a policija ga je progonila sve do njegove smrti pet godina kasnije.
Za Brusa je glavna stvar bila sloboda govora. Prema njegovom mišljenju, zadatak komičara bio je da proširi granice dobrog ukusa i opšteprihvaćenih društvenih normi. Hinklif se slaže. “Moj stav je da komičari nikada ne treba da se izvinjavaju za svoje šale, da nikada treba da prestanu da rade svoj posao čak i ako se svi okreću protiv njih, i da nikada ne bi trebalo da usporavaju”, objasnio je u intervjuu u aprilu.
Ali, postoji bitna razlika između Brusa i Hinklifa. Brus je bio hipster inspirisan slobodnim džezom, uronjen u svijet kontrakulture pjesnika, crnačke muzike i seksualne revolucije. Podržavali su ga umjetnici i intelektualci koji su sebe smatrali dijelom “progresivne” avangarde.
A Hinklif je zbijao šale na mitingu Republikanske stranke. Ljudi koji su ga tamo dočekali ne mogu se nazvati progresivcima. Umjesto toga, oni bez stida podržavaju Trampa, koji imigrante naziva “kriminalcima” i “silovateljima”, ponavlja priče o Haićanima koji jedu kućne ljubimce i obećava da će pozatvarati protivnike i slomiti kritičare. Kao i druge medijske ličnosti u Trampovom svijetu, Hinklif želi da sloboda bude netolerantna, što je daleko od Brusovih poziva na više tolerancije.
Nije, međutim, poenta u tome da je Brus progresivac, a Hinklif konzervativac. Hinklif, kao i Tramp, nije konzervativac. On se buni protiv zagušujućeg establišmenta, veoma sličnog Brusu, koji je ismijavao moćne ljude, biznismene, puritance, konzervativce. To se donekle odnosi i na Hinklifa, koji je smetnja eliti koja dominira američkim univerzitetima, štampom, izdavačkim kućama, muzejima, fondacijama i nevladinim organizacijama.
Trampovi glasači se generalno osjećaju otuđenim i prezrenim od svih ovih privilegovanih urbanih profesionalaca. Oni su “patetični”, da pozajmimo zloglasnu rečenicu Hilari Klinton. Ne dijele stavove o rodu, rasi i socijalnoj pravdi koji su popularni u institucijama zemlje otuđenim od naroda. I umorni su od predavanja, uputstava i snishodljivih stavova.
Trampova pobjeda nije trijumf konzervativizma, već upravo suprotno. To je pobuna kulturno marginalizovanih koji osjećaju da ih politički ojačava samozvani autsajder koji obećava radikalne promjene. Ovo uključuje one Hispanoamerikance koji ne žele da ih nazivaju rodno neutralnim “Latinx”, a takođe i značajan broj muškaraca Afroamerikanaca.
I sam Tramp je neka vrsta komičara koji vrijeđa. Grubost šala je ono što mnogi ljudi vole kod njega. I što su Njujork tajms i drugi djelovi kulturnog establišmenta više negodovali zbog njegovih nestašluka, to je njegova privlačnost bila veća.
Mnogi liberali koji su s pravom uznemireni Trampovom izbornom pobjedom mogu biti u iskušenju da tu pobjedu pripišu rasizmu i netrpeljivosti među biračima. To je, međutim, teška greška. Ako ostanu partija elita, demokrate neće moći da povrate povjerenje mnogih Amerikanaca koji žive van metropola i univerzitetskih gradova. A ako nemaju podršku ljudi bez fakultetskih diploma, kao i evangelista i stanovnika sela, demokrate su osuđene na gubitak.
Liberali treba da obrate više pažnje na pitanja klase, a ne na politiku rase, pola ili seksualnosti. Kulturni ratovi mogu privući gradske birače, ali neće imati značajan uticaj na nacionalnu politiku. Postoje znaci da je Kamala Haris ovo razumjela. Nije isticala temu svog porijekla i trudila se da se drži suštinskih, egzistencijalnih tema.
Sve je to, međutim, bilo “premalo i prekasno”. Sama njena pojava u trci - obojena žena, zamjena u posljednjem trenutku - pojačala je pobunu protiv kulturnog establišmenta. Hinklifov humor je zaista patetičan. Ali korisnije je ne biti ogorčen, već razumjeti zašto on uspijeva da nasmije ljude.
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
