Pismo SUBNOR-u Crne Gore i antifašista, Podgorica
Poštovani gospodine predsjedniče,
Cilj ovog obraćanja Vama i instituciji kojoj ste na čelu jeste da vas upoznam sa poodavnim rušenjem spomenika jednoj od najvećih antifašističkih ličnosti Crne Gore iz Drugog svjetskog rata, Aleksi Beću Đilasu. (Za narodnog heroja Aleksa Bećo Đilas je proglašen 5. jula 1951.)
Naime, ispred Slijepač mosta na raskrsnici puta Berane-Bijelo Polje, početkom 50-ih godina bio je podignut spomenik Aleksi Beću Đilasu. Spomenik je podignut na istom mjesu na kojem je ovaj heroj poginuo, 2. novembra 1941. godine. (Ubijen je od strane „čuvara mostova“ - tzv. krilaša.) Sredinom 60-ih godina mermerni spomenik je srušen i bačen u podrum neke bjelopoljske državne institucije.
Tadašnje zvanično i veoma banalno objašnjenje za rušenje ovog spomenika jeste u potrebi „proširenja puta“. (Pravi razlog je - složičete se nadam se sa mnom - što tadašnja crnogorska vlast nije željela da ovaj spomenik podsjeća na Milovana Đilasa, brata Alekse Beća Đilasa.)
Spomenik nikada nije vraćen na mjesto na kojem je bio ili dislociran na neko obližnje mjesto. Podsjetiću Vas, gospodine predsjedniče, da je ovo jedini spomenik narodnom heroju u Crnoj Gori koji je srušen. Dakle, riječ je o vandalskom, necivilizovanom, nedozvoljivom, profašističkom činu na koji Vi i kao značajna kulturna ličnost i predsjednik SUBNORA i antifašista Crne Gore na smijete preći, a događaj ostaviti tihom zaboravu i umiranju. Naprotiv. (Sa druge strane, siguran sam da se rušenju spomenika tradicionalna i moderna četnička strana itekako obradovala.)
Gospodine predsjedniče, podsjetiću Vas na par predratnih i ratnih detalja koju ovu herojsku ličnost mogu lako uvesti u vrh kolone velikih crnogorskih antifašista, a koji su, vjerujem, Vama dobro poznati.
Aleksa Bećo Đilas (1906-1941) bio je po zanimanju učitelj, a član KPJ od 1935. Prije rata više puta je hapšen. Učesnik je Trinaestojulskog julskog ustanka od njegovog početka. Jedan je od organizatora ustanka u mojkovačkom i kolašinskom kraju. Po otpočinjanju oružanih borbi, veoma brzo je izabran za zamjenika komandanta Kolašinske partizanske brigane. (Ova brigada je već 3. novembra 1941. dobila naziv po poginulom saborcu „Aleksa Bećo Đilas“.) Strasne prirode i refleksije, za kratko trajanje svog života Bećo Đilas je za života uspio da stvori legendu o svom ratnom junaštvu. U prostom narodu se za herojstva Beća Đilasa govorilo „kako ga neće metak“. (Zato su italijanski fašisti njegovo tijelo izložili na bjelopoljskom trgu 3. i 4. novembra kako bi se narod uvjerio da je „crveni bandit“ zaista mrtav.)
Danas umjesto spomenika postoji neugledna tabla sa par riječi o Aleksi Beću Đilasu.
I da završim ovaj kratko pismo Vama i instituciji kojoj ste na čelu, podsjećanjem da je vaša zakonska, kulturna i civilizacijska obaveza čuvanja i obnavljanja antifašističkog spomeničkog blaga. S pravom se kaže da spomenici podsjećaju na slavnu prošlost. Ali upućuju i na budućnost koja nama ne bi bila ovakva da se „civilizaciji smrti“ (fašizam) nijesu suprotstavili i život dali „crveni banditi“ mađu kojima je bio i Aleksa Bećo Đilas.
Vjerujem da ćete pronaći spomenik Aleksi Beću Đilasu i vratiti ga na mjesto gdje je nekada bio ili postaviti ga na kakav bjelopoljski ili mojkovački trg. I sasvim na kraju ili iza njega.
Gospodine predsjedniče, vjerovatno ne znate, Aleksa Bećo Đilas je bio oženjen. Imao je dvije ćerke Ljiljanu i Branku. Sestre su poslije 1954. prošle pravu životnu golgotu zbog zatvorenog strica, Milovana Đilasa. Bez oca, kao odlični đaci gimnazije prekinule su školovanjei otišle u Švedsku na rad. Radile su u tamošnjoj fabrici, stalno na nišanu ustaša i četnika. Vratile su se u zemlju.
Gospodine predsjedniče, znam da ste čovjek izrazite širine i senzibiliteta, ne samo književnog. Potrebno je nekada i formalno se izvinuti istoriji za propust drugih i njihov vandalski čin. Ali, moram Vas podsjetiti i na Vašu modernu antifašističku obaveznost. Stoga Vam predlažem - nadam se da ćete me pozitivno razumjeti - da otvaranje starog-novog spomenika Aleksi Beću Đilasu obavi njegova ćerka Branka Đilas - Gvozdenov. Ona je živa, ima oko 80 godina. Živi u Vršcu. Nadam se da će pristati da otvori spomenik svome ocu i zaboravi nepravdu koja je učinjena porodici Alekse Beća Đilasa.
Time bi i SUBNOR - da Vas parafraziram po naslovu jednog vašeg romana - zasijao novom, višom „Davidovom zvijezdom“.
S poštovanjem,
Veselin PAVLIĆEVIĆ
Bonus video:
