Malo što svjedoči o tome koliko je Hrvatska bizarna zemlja, poput činjenice da u njoj već desetljećima božićno-novogodišnja jelka predstavlja ozbiljno političko i identitetsko pitanje. To traje još od kasnog socijalizma kad je bilo bitno znati tko kada kiti jelku, odnosno radi li to uoči Božića ili uoči nove godine, da bi nakon političkih promjena ovi potonji, koji su to radili uoči nove godine, zaobilazeći Božić, skoro izumrli kao vrsta, postavši parije kao novovjeki Jugoslaveni. Ali, čim je, zahvaljujući političkom oportunizmu nekadašnjih komunista i ateista riješeno to pitanje, otvorilo se drugo, politički i identitetski jednako bitno. To je pitanje tko do kada drži okićenu jelku u kući. Jer, bez obzira što to nije u duhu katoličke tradicije, nacionalistima i desnici je životno bitno raskititi jelku nakon Sveta Tri kralja, tj. odmah ujutro sedmog januara, da ne bi slučajno dočekala pravoslavni Božić. Štoviše, uvijek to rade manifestativno, vidno ostavljajući polusasušene jelke kraj kontejnera, sedmog ujutro. A opsesija ide toliko daleko, makar da je malo splasnula proteklih godina, da se susjede koji to ne naprave gleda poprijeko, a ponekad i naglas optužuje da su komunisti i srbofili. Istina je, doduše i to, da zaista neki od onih koji su nekad kitili jelku za novu godinu, a ne na Badnjak, kao čin građanskog otpora sada koriste to da ostave okićenu jelku i nakon sedmog januara.
Da stvar bude bizarnija, stvar se u javnosti čak i retorički promijenila, pa je gotovo više nitko ne zove jelkom, unatoč tome što to u pravilu jeste jelka, a ne ukrasni bor, jer je jelka valjda podrazumijevana kao srpski izraz. Tako da se danas u Hrvatskoj javnosti u pravilu govori o božićnom boru ili drvcu.
E pa upravo je najvidljiviji bor, onaj na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, postao ovih dana mjesto političkih rasprava i histerije desnice. I to nakon što je na njega, koji je u pravilu služio za to da ga se okiti s desetinama kičastih licitarskih srca, Inicijativa mladih za ljudska prava izvjesila ukrase s par jednostavnih, pomiriteljskih i aktivističkih poruka: Za Božić i u 2025. želim da hrvatska vlast prestane relativizirati zločine HVO-a i HV-a u BIH i prizna da je hrvatski vojni i državni vrh sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu u BIH. U 2025. godini želim da se osuđenim ratnim zločincima oduzmu državna odlikovanja. Mi se njima ne ponosimo. Za Božić želim da se pomirimo sa Bošnjacima i Srbima. Za Božić želim da mladi svoj stav o ratu u 90-tima ne temelje na mržnji, nego na razumijevanju. Za Božić želim da se domoljublje ne određuje samo prema tome gdje je netko bio ‘91.
Ovo je, pogađate, izazvalo tsunami prosvjeda od strane raznoraznih braniteljskih udruga, portala i desničarskih stranaka. Jedna od agilnijih cenzora u javnosti, Zorica Gregurić, koja vodi jednu od takvih udruga, nebitnog imena, i žena koja je prije nešto manje od deset godina vodila politički udar na Hrvatski audiovizualni centar, sa željom da sama određuje koji će se i kakvi filmovi snimati u Hrvatskoj, prijavila je Inicijativu mladih Državnom odvjetništvu zbog toga što su „poruke čisti govor mržnje, krše deklaraciju o Domovinskom ratu koja je usvojena u Saboru te narušavaju ugled i čast Republike Hrvatske“. Na to je jedina službeno reagirala Antifašistička liga, tvrdeći očito, kako su sve ove tvrdnje Zorice Gregurić potpune gluposti, a sve se nastavilo besmislenim novim porukama s desnice, koji sada neuspješno i bez efekta ponavljaju performans koji ih je uzbunio.
Iz Inicijative mladih za ljudska prava, inače jedne od tek nekoliko nevladinih organizacija koje stvarno uzrujavaju desnicu i ne dozvoljavaju da se prava narav devedesetih zaboravi, su javno rekli kako je temeljni cilj akcije oduzimanje počasnih odlikovanja osuđenim ratnim zločincima.
Što se, izvjesno je, neće dogoditi, budući da je i aktualni, a vrlo vjerovatno i budući predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, čovjek koji je itekako i učestalo nastavio s tom praksom odlikovanja tih ljudi.
Što nas na kraju dovodi do pitanja gdje smo danas i jesmo li se uopće igdje kao društvo pomaknuli? A odgovor bi bio da je jedini smjer u kojem smo se pomaknuli onaj u kojem se anesteziramo općeprihvaćenim mitovima i s vjerom da živimo u društvu točno onakvom kakvo bi trebalo biti. No, što na kraju krajeva očekivati od društva u kojem je božićni bor političko pitanje?
Bonus video:
