Prvi poslovni sastanak sa strancem, na kojem razgovaramo o potencijalima za saradnju, po pravilu izgleda ovako: na početku, on kaže koji su mu ciljevi i kakva mu je vizija razvoja, a onda želi da čuje šta, kako, kada i na koji način mu možemo mi pomoći da ostvari svoje poslovne, marketinške i PR ciljeve, očekujući da to bude efikasnije i efektnije nego što to mogu sami realizovati. I onda se pretvori u uho. Veći dio vremena sluša, pita, zaključuje, provjerava svoje stavove, razmišljanja, načine rada. Jezikom komunikacija - aktivno sluša. Na kraju, zajedno donosimo zaključak, kako zajedno dalje.
Za razliku od njega, domaći poslovni čovjek, iz bilo koje zemlje ovog dijela Balkana, naš direktor, najčešće mnogo više priča nego što sluša i ubjeđuje me da je kod njih sve kako treba. Da ništa ne treba mijenjati. A vrlo često se sve to pretvori u njegovo "predavanje" o PR-u i marketingu.
Stil komunikacije koji ima neki direktor, a time i organizacija na čijem je čelu, mnogo govori o karakteru. A taj karakter određuje sve u toj organizaciji. Kao što svaki pojedinac ima svoj karakter, sisteme vrijednosti, principe koji mu određuju ponašanje, tako i svaki sistem, bilo koja organizacija, grad ili država imaju sve to - i karakter, i vrijednosti, i na tome baziranu filozofiju koju zastupaju.
Postoje za znanja otvoreni ljudi i organizacije, kao i oni drugi, konzervativni, koje ne žele promjene. Drugim riječima, pametne organizacije koje žele znanje i stručnost i žele da idu naprijed. Ili rječnikom komunikacija - onaj ili ona organizacija, koji, pažljivo slušaju, istražuju, analiziraju, razmišljaju, pa tek onda onda donose zaključke i progovaraju.
Naravno, ima kod nas i ovih pametnih organizacija, i direktora koji ih vode, kojima prikupljanje znanja i davanje svojih poslovnih funkcija u ruke onih koji dokazano znaju - ali takvih je mnogo, mnogo manje nego u razvijenim sistemima.
Pametne organizacije, gradovi i pametne države su one koje znanju daju prioritet. Ali ne na riječima, već na djelima. To su oni gradovi i države u kojima političari daju vlast u ruke struke, političari koji poštuju znanje, iskustvo, pamet. To su oni rukovodioci koji poštuju nauku. To su oni lideri koji - iako ih je politika, vjerovatno, dovela na to mjesto - kažu isto ono što je rekao brica u legendarnoj seriji Naše malo misto: "Neću politiku u moju butigu". Ili, prevedeno na jezik današnjice, hoću da struka vodi svoj posao, i to prema svim profesionalnim standardima, i neću da ih politika ometa. Takve političare na čelu gradova i države žele građani.
Tema svih tema danas je - novosadska nadstrešnica. Ona je najbolji primjer za to da (i kako) struka popušta pred politikom; da oni koji nemaju dovoljno znanja, umijeća, iskustava... dobijaju velike poslove; najbolji primjer je za to što su neki umislili da mogu biti uspješni građevinari; da su profit i "bizmis" pobijedili struku, profesionalne standarde; da obrazovanje i znanje nisu bitni, već ambicija i želja za instant uspjehom.
Nadstrešnica u Novom Sadu postala je simbol politike koja uništava struku, profesionalne standarde, obrazovanje, znanje, nauku, pamet, i ima dugoročno tragične posljedice, a u ovom slučaju i kratkoročno, ubistvo petnaest ljudi. Odgovor na pitanje zašto je to tako vrlo je jednostavan. On se nalazi u mojoj definiciji prosječnog političara: to su ljudi koji su, pošto nisu uspjeli u realnom životu, izabrali politiku da bi, kada dođu na pozicije odlučivanja, ostvarili svoje lične, naravno, materijalne interese.
I sigurno je da takvi ljudi, koji su kao lojalni kadrovi svoje partije i lidera, došli na funkcije u državnom aparatu, u državnim tj. javnim organizacijama, pa i privredi, imaju strah od znanja i promjena koje to znanje donosi. U pravilu, oni se, na isti način, okružuju lojalnim a ne stručnim ljudima. Tako definisan sistem im odgovara, jer tada sami odlučuju o svemu. Ili, drugim riječima - ne odgovara im uređen sistem, baziran na znanjima i struci. Jer, u uređenom sistemu ne mogu se donositi odluke u kojima je motiv lični ili partijski interes.
Sve je u znanju ili, drugim riječima, nauci. Oni koji poštuju i žele znanje, treba da budu i biće uspješni. A, kakav je odnos prema znanju i obrazovanju u našem regionu? I sami znate odgovor. Svakog dana svjedoci smo nadmoći, medijske, pa i društvene, ljudi kojima vladaju sumnjivi vrijednosni principi. Često se u šali, a ovoj ima više zbilje nego šale, kaže da se nalazimo u vremenu osvete loših đaka. Mnogi primjeri govore o tome. Evo jednog. Ministru u Vladi Srbije, svi kažu jednom od najlojalnijih, a kako i ne bi kad je napredovao od šofera do ministra, svojevremeno su, dok je išao u školu, odredili da sjedi sa odličnom učenicom, kako bi ona uticala na njega. Imao je probleme tokom školovanja, ali budući snalažljiv, a ona dobra prema njemu, redovno je prepisivao od nje. I sada, nakon više od četvrt vijeka, on, Ministar, poziva svoju školsku drugaricu u svoj kabinet. Iznenadila se školska drugarica, sada učiteljica, pozivu ministra, ali je otišla da vidi o čemu se radi. Da vam ne duljim - pozvao je da joj pokaže svoj veliki kabinet, auto i vozača i da joj kaže: eto, vidiš da sam ipak uspio. U svom, bahatom, stilu poručio joj je: šta će ti škola i znanje kada to danas nije bitno.
Zanimljiva je činjenica da je ovaj naš ministar od vozača došao na vrh državnog aparata. Nije jedini, naravno. Kada je lojalnost glavni, često i jedini, kriterij za napredovanje u stranci i postavljanje na državne funkcije, onda je logično da će vam najlojalniji biti nekadašnji šoferi ili neka druga profesija. On će vama biti zahvalan do groba i sve, pa i život, ako treba, daće onome ko ga je tako podigao na socijalnoj ljestvici.
Zanimljivo, nekada, početkom devedesetih, u prvom sazivu višepartijske skupštine Srbije, najviše je bilo, vjerovali ili ne, ljekara. Kako to? Pa to su ljudi od uticaja na lokalnom nivou, i stranke su se borile da imaju što više ljekara, advokata, učitelja na svojim listama. Danas i nije toliko bitan ugled, već je to lojalnost, pa na ključnim pozicijama u državama regiona najviše ima šofera, policajaca i svih drugih lojalnih aparatčika.
Dva dana nakon pada nadstrešnice, pitali su me novinari nove TV stanice Newsmax Balkans, koje je rješenje. Rekao sam da struka, prvo građevinska, a poslije sve druge, treba da dignu svoj glas i kažu: nećemo politiku u našu butigu. Hoćemo da profesionalni standardi vladaju u svim djelatnostima. U građevinarstvu, ali i u obrazovanju, zdravstvu, kulturi, nauci, sportu, javnom sektoru, poljoprivedi, IT-u, u svim privrednim djelatnostima. I, naravno, pravosuđu. Prije svih. I da se, pored jasno definisanih profesionalnih standarda, tim djelatnostima ne bave ljudi koji nemaju potrebno obrazovanje, znanje, stručnost, reference. Posebno ne u tako značajnim projektima koje, u pravilu, pokreće država.
I šta se desilo? Desilo se nešto, još bolje. Digla se buduća struka, studenti. I rekli su - dosta!
Autor je vodeći regionalni komunikacijski ekspert
Bonus video:
