U sjeni nevjerovatno lijepih scena iz Beograda, pa i potencijalno konačno novog proširenja Europske unije na Crnu Goru, u Hrvatskoj se ušlo u posljednju sedmicu uoči prvog kruga predsjedničkih izbora koji će se održati u nedjelju 29. decembra.
Da bismo onda u toj rijetko nezanimljivoj i besmislenoj kampanji dočekali i ono jedino sučeljavanje svih kandidata na HRT-u, nakon kojeg su sve one priče o tome da je Hrvatska postala jedno puno pristojnije i barem elementarno demokratskije i pismenije društvo, no što je bilo devedesetih, pale u vodu. Ovdje se odmah moram posuti pepelom i priznati da sam i osobno bio uvjeren u to, kao i da sam više puta o tome javno govorio. Međutim, kad se pogleda, a zapravo posluša ponuda predsjedničkih kandidata, čovjek ne može ostati ništa drugo, osim poražen, zatim priznati vlastitu zabludu i ostati zbunjen pred bujicom besmislenog desničarenja i općenito idejnom artikulacijom ljudi koji su se kandidirali u kampanji.
Ostavimo li po strani osebujnog Niku Tokića Kartela, čovjeka za kojeg ostaje potpuno nejasno kako se uspio naći među kandidatima, jer nije uspijevao suvislo artikulirati odgovor ni na jedno od pitanja, imamo zapravo situaciju u kojoj se isprofiliralo šestero desnih i suštinski nacionalističkih kandidata i tek Ivana Kekin koja to nije, a koja je, ne samo zbog toga, izgledala kao da je zalutala u šou. Pri čemu Miro Bulj, Tomislav Jonjić i Branka Lozo neskriveno istupaju kao hard-core desni kandidati i zvuče kao roboti koji stalno ponavljaju istu mantru, čiji je doslovni sadržaj sljedeći: Bog i Hrvati su na jednoj strani, naravno neodvojivi, a taj neodvojivi entitet ugrožavaju masoni, Srbi, Jugoslaveni, komunisti, migranti i rodne ideologije.
Kandidat HDZ-a Dragan Primorac predstavlja se kao predsjednik ujedinitelj i ogromna je šteta što nitko od ljudi koji mu vodi kampanju nije prepoznao autoironijski potencijal marketinškog slogana, ‘Prvi ujedinitelj nakon Aleksandra’. Primorca karakteriziraju višak općih mjesta, kič, patetika i nedostatak bilo kakve dosljednosti te neskrivena bliskost s Netanyahuom, što je i na nekoliko izravnih pitanja Ivane Kekin uspio odšutjeti.
Marija Selak Raspudić se među svim tim kandidatima s desnice ispostavila kao intelektualni kolos, što nije bilo nimalo zahtjevno, usmjeravajući se uglavnom na aktualnog predsjednika i ukazujući na njegovu nedosljednost, naglašavajući kao najveću vrijednost i razlog kandidature jedinstvo u zapovijedanju vojskom. Što zapravo implicira da bi ona to jedinstvo s hadezeovim premijerom ostvarila.
Sam pak Zoran Milanović, koji se čitavu karijeru lažno predstavlja kao socijaldemokrat i kandidat liberalne ljevice, jeste neupitno politički pismeniji od ostalih kandidata, ali ništa nije moglo sakriti njegov suštinski nacionalizam, antizapadnu izolacionističku politiku i opsjednutost vojskom kao takvom. No, najbolja, ujedno i najzabavnija stvar koju je izrekao, samo što nije do kraja dovršio misao i izrekao tko je taj fantastični velikan čijim se citatom poslužio, bila je prva rečenica kojom se ogolio do kraja. Naime, Milanović je sasvim sigurno prvi, a nadajmo se i posljednji relevantan politički akter u Hrvatskoj koji je Vladka Mačeka pretvorio u velikog mislioca pa onu njegovu stupidnu tezu o tome kako je malima mjesto pod stolom, dok se veliki tuku, uzdignuo na pijedestal vrhovnog političkog imperativa. Zašto je i kako ta domobranština u svojoj autentičnoj biti, koja je zapravo služila kao destimulirajuća misao usmjerena protiv pokretanja partizanske borbe, odnosno antifašističkog ustanka odjednom postala misao vodilja i zbog čega onda Zoran Milanović uopće slavi godišnjice partizanskih ustanaka i važne antifašističke datume, ostaje nejasno. O nedosljednosti da ne govorimo. Istina je da mu ta fraza služi da konkretno opere ruke od pomoći Ukrajini, što ne mijenja činjenicu da on prosječnim biračima odaje dojam načitanog i dosljednog čovjeka te dominantnog retoričara samo zato što izbjegava ozbiljna sučeljavanja u javnom prostoru, s ljudima kod kojih takva poza ne prolazi.
I ostaje na kraju Ivana Kekin, uvjerljivo najpristojnija kandidatkinja i jedina koja ne dolazi s desnice, zbog čega će i dobiti nešto autentično lijevih glasova. Ali opet, a to se i na debati potvrdilo, riječ je o osobi koja ima političke strasti, ali koja suštinski nije političko biće. Potvrdu za ovu tezu možemo pronaći i u njezinoj tvrdnji iz kampanje da ona ne zna tko je Nikica Jelavić, čovjek o kojem je barem elementarne informacije imao svatko tko je živio u Hrvatskoj i pratio vijesti posljednjih trideset godina. Ali je možemo pronaći i u tome da joj je opet glavna meta debate bio kandidat HDZ-a, a ne aktualni predsjednik na čije bi birače trebala ciljati, kao i njegovo lažno predstavljanje kandidatom ljevice konačno ozbiljno javno demaskirati.
Uglavnom, ako je suditi po predsjedničkim kandidatima i temama o kojima se pričalo, s izuzetkom one o stanju zdravstva, izgleda kao da živimo u beskrajnim devedesetim i da je rat jučer završio.
Bonus video:
