Na FB stranici gdje navijačka skupina Torcida prodaje suvenire, majice i kape, uoči Dana antifašističke borbe jedan od administratora je napisao: “Sutra je obljetnica napada III. Reicha na SSSR, a to je RH neradni dan, tako da ni Torcida shop neće raditi.”
Zamišljam tog momka; sigurno se kune u mit o Hajduku - narodnom klubu za koji se ne navija, nego živi. Sigurno je barem jednom stao iza transparenta “I pape i dida su bili Torcida”. Pretpostavljam i da je bio na Poljudu kad su se navijači opraštali od legende kluba Frane Matošića, kad je razvijen transparent: “Velike pamtit ćemo dane, slavne dane Matošića Frane.”
Kad u internet tražilicu ukucate ime Matošića Frane i pokušate naći podatke o njegovim igračkim danima, naći ćete da je ovaj veliki nogometaš u razdoblju između 1944. i 1955. godine 196 puta u službenim utakmicama nosio bijeli dres i za Hajduk postigao 122 gola. Naći ćete da se Frane Matošić u godinama II svjetskog rata priključio partizanskom pokretu i da je obilježio “jednu dugu i slavnu Hajdukovu epohu iz četrdesetih i pedesetih godina XX stoljeća”.
Na fotografijama ćete vidjeti velikog splitskog napadača u bijeloj majici, na kojoj kao grb splitskog kluba stoji petokraka zvijezda. To su fotografije iz vremena koje je odajući poštu velikom splitskom nogometašu evocirala sjeverna tribina Poljuda: “Velike pamtit ćemo dane, slavne dane Matošića Frane.” Želeći ispasti duhovit, a u skladu s crnokošuljaškim političkim trendom prisutnim kod dijela nogometnih navijača pa i navijača 'splitskih bilih', onaj administrator sa stranica Torcidinog 'fan shopa' hraknuo je u lice svom klubu i uspomeni na sve u što se sa sjeverne tribine Poljuda zaklinje. Nije to ništa neobično i ne događa se samo u Splitu.
Pljuvanje želučane sluzi, takozvano hrakanje na velike i slavne dane vlastite prošlosti u Hrvatskoj je neka vrsta nacionalnog sporta. Taj sport počeli smo prakticirati u osvit neovisnosti, u vrijeme kad su potomci crnokošuljaša i drugi sljedbenici crnokošuljaške ideologije pomislili da je došlo njihovih pet minuta. Okolnosti su im išle na ruku, jer pobjednička strana II svjetskog rata u Hrvatskoj dičila se borbenim jedinstvom srpskog i hrvatskog naroda, o čemu u bratoubilačkom ratu s početka 90-ih nije moglo biti govora. Zaista, crnokošuljaši su bili u pravu: devedesete su bile pravo vrijeme za promociju ideologije krvi i tla.
Uspjeli su se nametnuti kao “najveći Hrvati”, a svi koji s njima nisu dijelili pogled na noviju povijest bili su jugonostalgičari, komunjare, udbaši. Tisuće spomenika i spomen ploča hrvatskim partizanima dignuto je u zrak ili uklonjeno i spremljeno u podrume, a u heroje su upisani ljudi poput Jure Francetića, Maksa Luburića i drugih ustaških koljača. Država je prešutno odobravala, u nekim slučajevima čak i poticala takvu reviziju povijesti. Ispostavit će se da je takav pogled na povijest možda dobar za potrebe nacionalističkog režima na polju unutarnje politike, ali izvan hrvatskih granica slavljenje ustaša i ustaštva ocijenjeno je kao divljaštvo bez premca.
Međutim, crnokošuljaškog duha bilo je nemoguće vratiti u bocu. Slavljenje ustaštva stavljeno je, kao, izvan zakona, a iskazivanje antifašističkih stavova ponovo je dozvoljeno. Dakako, učinjeno je to za potrebe međunarodnog ugleda Hrvatske. Na domaćem polju, ustaštvu je ta nazovi zabrana samo dala krila, dok je dozvoljeni antifašizam i dalje uporno pribijan na stup srama, a njegovi zastupnici nazivani su jugonostalgičarima, komunjarama, udbašima.
O tome vam nitko ne mora ništa reći. Dovoljno je da prošetate ulicama hrvatskih gradova i pogledate koliko ispisanih ustaških simbola ima na zidovima, dok na isticanje antifašističke simbolike nadležne službe reagiraju u roku odmah i uklanjaju ih kao da je riječ o zločinu. Tako se dogodilo i uoči Dana antifašističke borbe, kad je skupina mladića i djevojaka u Zagrebu u noćnoj akciji vratila ime ulici oslobođenja 8. maja 1945. U roku od pola sata stigli su vatrogasci i skinuli naljepnicu na kojoj je pisalo ime stare ulice, promijenjeno nakon “demokratskih promjena”.
U isto vrijeme, mjesecima po zagrebačkim zidovima netaknute stoje nacističke svastike i ušata slova U. Ono što je, kao, “zabranjeno”, dakle, tolerirano je, a za ono što je dozvoljeno - tolerancije nema. Zato crnokošuljaški sljedbenici na ulicama i na tribinama misle da su subverzivni, a u stvari je riječ o koncentratu hrvatske gluposti, koja pristaje sudjelovati u nacionalnom sportu što se sastoji u tome tko će bolje pljunuti u lice sebi, svom klubu, svojoj zemlji.
Bonus video:
