U moru informacija iz zemlje i svijeta ovih dana skrenu mi pažnju ona da broj nezaposlenih raste: preko 12.000, uglavnom mladih ljudi, sa završenim fakultetima nema posao. Taj broj će rasti, kao i ukupna nezaposlenost u narednim godinama. Vlada, tj. DPS, nemaju rješenje za ovaj rastući problem. Ima samo obećanja, laganja, odugovlačenja u nedogled... a mladost, život prolazi.
Kao rješenje, poznati profesor, ekonomista, predlaže promjenu razvojnog koncepta i reindustrijalizaciju! Super, ali gdje si bio do sad profešure, i Ti i tvoje kolege? Pored Vlade, vi ste najodgovorniji za ovakvo stanje države. Zašto ste dopustili, bez glasa takoreći, ogroman trgovinski i budžetski deficit, propadanje firmi, degradiranje Univerziteta, kvaliteta nastave...
I šta sad - i ako se krene u neke promjene razvojnog koncepta i reindustrijalizaciju, koliko će vremena biti potrebno da se osjete prvi pozitivni efekti? Pet, deset godina... i pod uslovom da se u međuvremenu ništa loše ne uradi, poput: dalje rasporodaje obale i prirodnih resursa, a uz to i daljeg zaduživanja.
Iskreno, ne vjerujem da je ova vlast spremna na bilo kakve suštinske promjene. Jer, to bi značilo odricanje od poslušnih i podobnih, ćutljivih i onih koji se pretvaraju, prikrivaju. Vlast se nikad neće odreći takvih. Za ovu vlast je i dalje neprijatelj svako ko kritički kaže nešto i ako je i kada je to u interesu države. A cijeni podobne i poslušne koji brane interese vlasti čak i onda kada su neodbranjivi i neodrživi, a često i štetni po državu.
To je moguće zato što ne postoji, još uvijek, lična odgovornost. Pripadnici partije su zaštićeni od partije da rade u njenom interesu, pa kada je to i protiv interesa države, bez ikakvih posljedica za izgovoreno i učinjeno.
Davanje šanse ljudima sa rezultatima je od ključnog značaja za bilo kakav napredak i razvoj. Kod nas se, nažalost, još uvijek gleda ko je što reka' za nekog, a ne kakve rezultate taj neko ima. Dokle god je tako bićemo jadni, tužni, prezaduženi, na začelju Evrope. Nema boljeg i slikovitijeg primjera za ovo o čemu pišem od novog menadžmenta u mostarskom Aluminiju.
Posljednjih nekoliko godina se promijenilo nekoliko garnitura menadžmenta, sve po političkoj (podobnoj) liniji koji su zaduživali kompaniju i doveli je na prag bankrotstva. Prije nekoliko mjeseci izazov je prihvatio čovjek sa rezultatima i velikom željom da uspije, da spasi kompaniju i obezbijedi joj prosperitet, budućnost. I na dobrom je putu da to i učini.
Kada ti uporno i kontinuitetu nešto ne ide, kada stalno praviš greške, kada nemaš rezultate već samo gomilaš gubitke... moraš se zapitati gdje je problem, spoznati istinu, pronaći stručne ljude i početi da rješavaš probleme. Budi spreman da prihvatiš da je problem možda u tebi, ne uvijek u drugima.
Kreneš tako od Solane, pa preko Primorke, Luke Bar, Brodogradilišta Bijela, Montenegroairlinesa... pa redom. KAP i Željezaru si prodao, i prebrinuo (digao ruke), ali si isto odgovoran - davao si obećanja: gdje su obećane investicije (i izvoz) u Željezaru, gdje su tri nove fabrike u KAP-u, koje su obećane, pred prošle izbore, da počnu sa radom, u 2017... I gdje su novinari, koji su tada sve to ispratili, da pitaju, ponešto... s vremena na vrijeme.
A kada pomenuh novinare, ne mogu da se načudim pojedinim ''nazovi'' novinarima koji i dalje, u kontinuitetu, brane Crnu Goru od Srba i četnika. Navodno, oteće Crnu Goru i pripojiti Srbiji. Zar su toliko naivni ti tzv. novinari, da se ne zapitaju: kome ti tzv. novočetnici trebaju, kome završavaju posao...? Pa zamislite da ih nema! Ili znaju, ali rade za iste poslodavce, i ''novinari'' i ''četnici''.
I zaista, kad čuju to strani geopolitički eksperti, i, uglavnom, nižerazredne diplomate sa službom u Crnoj Gori, pomisliće: jadna ova Crna Gora, aj' u NATO. Super, sa srećom nam, al' nemojte nakon ulaska u NATO da nas plašite četnicima više, da vas zamolim. Bilo bi previše, degutantno.
Umjesto toga, iskoristite pogodnosti članstva u Sjevonoatlantskom savezu za privlačenje novih investicija u Crnu Goru. Ali za to se treba spremiti: moramo biti mjesto gdje investitori žele da dođu. Mora vladati red, disciplina, odgovornost...
Nema dinamita i bombi ni u moru ni na ulicama, ako hoćemo investitore. Nema krivolova, kad je zabran. Nema divlje gradnje, posebno ne u zaštićenim prostorima: UNESCO, Nacionalni parkovi. Ukratko: nema ambijenta haosa i javašluka, već reda i odgovornosti.
Dugoročni cilj i strategija ove države treba da bude zadovoljni građani, prije svega. A zadovoljna vlast, ma koja bila, tek kad i ako budu zadovoljni građani. Lično ne mislim da je neko preveliko pregnuće i iskušenje potrebno, a ni znanje ni mudrost, da bi se ostvario taj cilj. Jer, Crna Gora ima tek oko 650 hiljada stanovnika, ili ti osrednji evropski grad, ili predgrađe osrednjeg kineskog grada.
Oko polovine stanovnika je već zbrinuto i uglavnom zadovoljno, još ova polovina, tih 300 i nešto hiljada, pa da zapjevamo.
A pjevaćemo, sa ponosom, i punim srcem, ''Oj svijetla majska zoro, majko naša Crna Goro''... tek onda kad više niko ne bude gladan i bijedan, toliko da proda ličnu kartu, da bi neko drugi glasao na izborima u njegovo ime. To jest onda kada se svaki građanin Crne Gore bude osjećao slobodnim.
Tek tada će biti slobodna i Crna Gora, onako kako su je sanjale njene patriote kroz vijekove, pa evo i danas, śeti se jedan.
Bonus video:
