Rukovođenje gradom nije nuklearna fizika, kazala je nekidan Bruna Esih. Dama čija bi se strast za otkopavanjem (kostiju) mogla krasno sljubiti s potrebom da Zagreb konačno dobije metro - fakat, zašto ovu ideju nije uključila u svoj izborni program? - ne zanima me ovdje kao ambiciozna politička čimbenica, nego samo kao korisnica jedne uvriježene retoričke figure.
Nuklearna fizika po dubokom je uvjerenju našega svijeta najzahtjevnija intelektualna disciplina, kudikamo kompliciranija i teža od bilo koje druge znanosti. To će reći da su i ljudi koji se njome bave sasvim iznimna čeljad, duhovno nadmoćna svima ostalima. Tko je kadar cijepati atome i žonglirati molekulama, može sve.
Ništa ga ne može zbuniti i ostaviti bez teksta, sve on iz prve shvaća i sa svakim se problemom može lako nositi. Naravno, kao i mnoge u puku raširene predaje, i ova je poprilična budalaština, o čemu zorno svjedoči slučaj Davora Bernardića. Doduše, on nije nuklearni, nego "obični" fizičar, ali ta okolnost ništa ne mijenja na stvari. Jer, za razliku od mene ili vas, dotični zna koji je stvarni sadržaj te zakučaste znanosti koja nas laike ispunjava strahopoštovanjem. On možda nikada nije osobno rascijepio ni jedan jedini atom, ali mu, sasvim sigurno, ne treba crtati kako se to čini...
Kad bi meni netko nedajbože naložio da razdrobim tu majušnu česticu, ja bih vjerojatno posegnuo za najbližim čekićem. Bernardić nije neuka budala, pa bi izabrao neko primjerenije i modernije oruđe. Pa ipak, premda je puste godine potratio bildajući svoje male sive stanice, a logaritamske tablice zna naizust, sve mu je zaludu kad je u politici koristan kao oblog od blata na inficiranoj rani. Čovjek koji nema liderske potencijale ni za voditi omanji haustor, našao se u ulozi čelnika SDP, čija bi se kratica pod njegovim vodstvom trebala čitati kao Stranka definitivne propasti. Ostane li on u tome stolcu još poneki mjesec, socijaldemokrati bi mogli postati predmetom akademskog interesa Brune Esih. Nju, kao što znamo, ništa živo ne zanima, jedino čime se gospođa bavi su pokojnici. A vrlo skoro u tome bi se statusu mogao prepoznati cijeli SDP.
Mi smo doista zaglavljeni u rijetko paradoksalnoj situaciji. Naša oporba klinički je mrtva, životari prištekana na aparate, a svakome pametnom jasno je kako dotične sprave imaju ozbiljnih problema s napajanjem. S druge strane, pozicija vladajućih nikad nije bila ranjivija. Naravno, neki nervozniji čitatelj mogao bi mi sada prigovoriti kako nije umjesno cijelu opoziciju svoditi isključivo na socijaldemokrate. Načelno gledano, naravno da nije. No, ma koliko god se trudio, ni mrvicu ozbiljnog prevratničkog potencijala ne mogu nazrijeti u strankama koje nominalno pripadaju oporbenim redovima.
Ili su posrijedi malešne političke grupacije upitnog integriteta i još upitnijeg ideološkog uzemljenja ili gole nakupine bizarnih likova ujedinjenih jeftinim političkim floskulama. Da, tu je negdje odnedavna i Most, ali njega nikada nisam ni doživljavao drukčije nego kao svojevrsnu mladež HDZ, samo jednu od frakcija u toj stranci, i to onu koja bi htjela po svojoj (klerikalno-puritanskoj) mjeri reformirati "zajedničare".
Kad ispod svega podvučem crtu, ispada kako sam prvu polovinu života proveo u jednopartijskom sistemu, drugu u višestranačkom sustavu, a sad me čeka gnjavaža s multifrakcijskim poretkom. Sudbinu ove zemlje neće odlučiti politička utakmica između različitih stranaka, nego između različitih grupacija unutar jedne te iste.
To će reći da Hrvatska polako postaje unutarnjim pitanjem HDZ, stvar koja se tiče samo partijski umreženih ljudi s vezama u središnjici na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. Svi ostali na neko dulje vrijeme mogu biti samo njihova pasivna publika, obični promatrači dramoleta u kojemu su svi nositelji glavnih uloga izašli iz istog stranačkog inkubatora.
Kronološki gledano, prvo smo bili društvo neslobode, onda smo se neko vrijeme igrali demokracije, a sad je pred nama razdoblje u kojemu ćemo prakticirati antidemokraciju. Sloboda političkog djelovanja ostat će de jure zajamčenom, ali de facto nedostižnom, barem za sve one koji se ne mogu pohvaliti prestižnim stranačkim zaleđem. To je, naravno, beznadno loša vijest za većinu pristojnih i pametnih ljudi ove zemlje, ali upravo sjajna za poneke. Recimo, za Brunu Esih. Žena čiji su core business, kao što znamo, mrtvi, mogla bi uskoro postati prezaposlena. Jednom, kad i službeno proglasimo smrt demokracije, moći će, naime, do mile volje prekopavati po njezinim posmrtnim ostacima.
Kad ispod svega podvučem crtu, ispada kako sam prvu polovinu života proveo u jednopartijskom sistemu, drugu u višestranačkom sustavu, a sad me čeka gnjavaža s multifrakcijskim poretkom.
Bonus video:
