Pjesnik Dobrica Cesarić je u svojoj možda najpoznatijoj pjesmi „Oblak“ opisao poslovično sljepilo ljudskog roda za trenutke ljepote koji im promiču jer su im oči uprte u zemne stvari: „I svak je išo svojim putem, za vlašću, zlatom i hljebom...“, piše pjesnik, ima tome skoro vijek. Iz prve polovine dvadesetog stoljeća stiže i glas jednog od mojih omiljenih pjesnika Antuna Branka Šimića. „Pjesma jednom brijegu“ sadrži i stihove: „U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći / Al znadem! On je tu. Ko ćutanje je težak“.
Tin Ujević, boemski mag kojeg su upamtile kafane i biblioteke iz iste epohe, naziva svoju pjesmu „Vječan prsten“ i u njoj kaže: jednom tamo poslije hiljada, hiljada i hiljada ljeta opet ćemo naći ista svježa čula, ista srca mlada, i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.
Jedan pjesnik se bavio oblakom, drugi brijegom, a treći vječnim vraćanjem istog. Tematski, dakle, ni jedan ne obuhvata socijalnu datost niti pokazuje namjeru da se politički angažuje.
Pa ipak, sva trojica su, pišući na svom maternjem jeziku, zauzela politički stav.
Hrvatski pjesnik koji upotrebljava riječi „hiljada“, „ćutanje“, „hljeb“, mada mu na raspolaganju stoje „tisuća“, „šutnja“ i „kruh“ u stvari indirektno kaže da je i srpski njegov jezik. Da se pjesnička sloboda sastoji od slobode izbora da pišeš izvan propisane uskonacionalne matrice. I da si upravo zbog toga velik. Da si time i svojoj naciji, kao i ostalim narodima koji govore isti jezik - dragocjen.
Nekih stotinjak godina kasnije bi se Cesarić, Šimić i Ujević sa ovakvim jezičkim stavom vjerovatno našli na brisanom prostoru, na kojem umjesto metaka unaokolo zuje otrovne riječi. A meta su potpisnici već čuvene, a po nekima i ozloglašene Deklaracije o zajedničkom jeziku. Nadigla se takva halabuka da ju je teško razumjeti. Naime, Deklaracija ne valja ni nekima koji su je potpisali, pa povukli potpis. Zašto su je potpisivali, ne zna se.
Ne valja to, recimo, jednom srpskom istoričaru. On kaže da je Deklaracija pokrenuta „od strane filologa i intelektualaca“. Kultura govora na tom istom jeziku nalaže izbjegavanje ovako sročene fraze. Zašto gospodin ne kaže „koju su pokrenuli“, umjesto da ubacuje u maternji jezik tipičnu konstrukciju preuzetu iz njemačkog jezika „koja je pokrenuta od strane“ (seitens). Istorijska, do patetike naježena svijest o jeziku navodno je duboka, ali istoričareva jezička kultura je plitka. Bilo je svesrbstvujuščih lingvista koji su u svemu prepoznali „napad na Srbe i srpski jezik“.
Ne valja Deklaracija ni braniteljsko-domoljubno-hrvatujućem horu. Ono što mogu da razaberem jeste slična paljba kao i sa srpske strane, samo malo žešća. Posebno su pikantne društvene mreže. U njima sijaset psovki na račun „jugonostalgičara“. Oljušte li se bijes i prostaštvo sa svega toga, ostane najvjerovatnije malo jezgro uplašenog identiteta. Opet nas neko premazuje YU-trobojkom, a mi se ne damo. Najveći broj psovača nije pročitao Deklaraciju. Baba jednog mog druga svađala se sa unukom u vrijeme Miloševića. Baba voli Slobu, a unuk ne. Onda ona mudro zaključi: „E moj sinko, ti visoke škole pozavršavao, a ja nepismena. I opet bolje znam“. T
ako znaju i ovi koji nisu čitali. Pa, poput jednog mog druga iz Bosne, kažu da je Deklaraciju potpisala „šaka jada“. Baš tako. Nesvršeni student fizičke kulture zna u tančine šta je njegova nacionalna jezička kultura. I ne dozvoljava da je tamo neka “šaka jada“ dira. Naročito ne lingvisti i pisci.
Tu i tamo se ritualnom pljuvanju po Deklaraciji pridruže i ljudi za koje smatram da su umjereni.
Očito je u pitanju bolno mjesto gdje se u traumatični čvor uvezuju nauka/znanost i nacionalni identitet. Ako je jezik samo moj, onda nisam sličan svom bratu po jeziku kojeg ne volim. Ali ako ga dijelim čak sa tri naroda, e, onda je nevolja velika. Narcizam malih razlika je patološki slučaj prava na razlike. I često se predstavlja kao to pravo.
Histerija kojom je propraćena Deklaracija govori mi da bratoubilački rat devedesetih nikada i nije zaustavljen u glavama mnogih. On se očito i dalje vodi u jeziku koji jeste naš ali nije njihov. I to simboličko-verbalno nasilje nas nad njima i njih nad nama više govori o govornicima nego o jeziku.
Ni jednom nisam posumnjao u to da su Cesarić, Šimić i Ujević hrvatski pjesnici. Koliko znam, to ne spore ni Srbi ni Hrvati, a koliko znam ni neko treći. Ne sumnjam ni u to da bi bez njih moj maternji jezik bio osiromašen. Jesam li tim „priznanjem“ postao Hrvat? Nisam. Samo volim da čitam dobre stihove na sopstvenom jeziku.
Mogu ih čitati na njemačkom, ruskom, ponekad i na engleskom. Ako zaista želim da ih osjetim - prevedem ih. Stihovi istinski zatrepere samo na jeziku u kojem se jednom ugnijezdilo djetinjstvo.
Svijet će i dalje ići svojim putem. Za vlašću, zlatom i hljebom. A zajednički jezik, naročito jezik poezije, nadživjeće sve to.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
