Nakon više od 17 godina došlo je vrijeme da se priznaju svije važne istine u vezi sa ratom u Avganistanu. Prvo, neće biti vojne pobjede vlade te zemlje i njenih američkih i NATO partnera. Avganistanska vojska, mada je sada bolja nego što je bila, ipak nije dovoljno dobra i teško da će ikada biti sposobna da uništi “talibane”. I nije samo riječ o tome što vladine snage nemaju jedinstvo, često ni profesionalnost, da bi izvojevale pobjedu, već i o tome što su “talibani” vrlo jako motivisani i koriste se ozbiljnom podrškom unutar zemlje i u Pakistanu, koji im je ključni saveznik i utočište. Drugo, mirovni pregovori teško da će se završiti uspješno. Sve ove godine pregovori su vođeni periodično, a diplomatija ne može ukinuti činjenice i tendencije u zemlji koje ne doprinose regulisanju problema u okviru pregovora.
Situacija podsjeća na stanje pat pozicije koje se polako pogoršava. (...)
Međutim, perspektive diplomatskog rješenja u najvećoj mjeri slabe zato što “talibani” ne vide veliku potrebu da postignu kompromis. “Talibani”, izgleda, smatraju da je samo pitanje vremena kada će se SAD, najzad, umoriti od finansiranja vojske u dalekoj zemlji i trošenja otprilike 45 milijardi USD godišnje na rat koji ne mogu dobiti.
Sasvim je moguće da su u pravu. Nedavno saopštenje Bijele kuće da će otprilike polovina od sadašnjih 14.000 američkih vojnika uskoro biti povučena iz te zemlje, jača uvjerenje “talibana” da će vrijeme koje dolazi biti njima u korist. To saopštenje je izdato odmah nakon odluke predsjednika SAD Trampa da povuče sve vojnike SAD iz Sirije, pa ne čudi što su “talibani” i drugi borci zaključili da je sad samo pitanje kada će biti povučeni i ostalih 7.000 vojnika SAD (i još 8.000 NATO vojnika), a ne da li će tog povlačenja uopšte biti.
Potpuno povlačenje vojske je zaista moguće ako se uzme u obzir Trampov skepticizam u vezi sa važnošću američkih napora u Avganistanu. Njegovo razočaranje je razumljivo. Više od 2.000 američkih vojnika poginulo je u toj zemlji, a još 20.000 je bilo ranjeno. Rat, započet nakon terorističkih napada 11. septembra, koštao je više od biliona USD. Teško je zamisliti da 14.000 (ili 7.000) američkih vojnika može ispuniti zadatak koji nije moglo da ispuni više 100.000 njih.
Pa zašto onda ne povući odmah svu vojsku? Jedan od razloga je taj što vlada može pasti, a Avganistan ponovo postati mjesto u kojem teroristi obučavaju regrute i planiraju napade protiv američkih interesa u svijetu i u samoj Americi. Ako se to dogodi, Avganistan će se malo razlikovati od drugih mjesta u kojima teroristi mirno djeluju.
Drugi razlog - takav odlazak, odmah nakon Sirije, još bi više doveo u sumnju spremnost Amerike da sačuva lidersku poziciju u svijetu. To ne znači da su SAD dužne da ostanu u Avganistanu samo zato što tamo došle. Važna je percepcija da SAD djeluju i ako odu mnogi saveznici (ne samo u tom regionu, već i u Aziji i Evropi) će se zapitati da li će oni biti sljedeći koga će Amerika napustiti.
Američka politika u Avganistanu mora izbjegavati rizike vezane za brzi izlazak bez bilo kakvih uslova, a pri tom i minimalizovati cijenu boravka vojske SAD. Za dostizanje drugog cilja treba smanjiti ambicije. SAD i njihovi evropski saveznici ne mogu računati na pobjedu ili na zaključivanje dugoročnog mira, ali moraju imati mogućnost da održavaju vladu na površini i vode borbu sa terorizmom. Za to će, vjerovatno, biti potrebno ostaviti u Avganistanu nekoliko hiljada vojnika, nastaviti dostavu pomoć avganistanskim snagama u logistici i oružju, takođe se baviti njihovom obukom, a u posebnim situacijama treba sačuvati spremnost i mogućnost miješanja - uskociljanog, ali direktnog.
Bilo bi takođe korisno ako bi SAD preorijentisale i aktivirale svoje diplomatske aktivnosti. Današnji napori su usredsređeni na posredovanje u unutrašnjem regulisanju sa “talibanima”. Plodotvorniji pristup može biti poziv za učešće u procesu upućen na adrese šest zemalja koje se graniče sa Avganistanom (uključujući Kinu, Iran i Pakistan), a takođe i na adrese drugih igrača, uključujući Rusiju, Indiju i EU, koji su zainteresovani za budućnost zemlje. Niko od njih više ne želi da posmatra kako se Avganistan pretvara u utočište terorista i proizvođača narkotika.
Da, ovo nije strategija kako pobijediti, već skorije strategija kako ne izgubiti. Nekome će izgledati nedovoljno ambiciozna, ali u Avganistanu čak i oni naizgled umjereni ciljevi obično postaju veoma inspirativni.
Autor je predsjednik Savjeta za međunarodne odnose SAD Copyright: Project Syndicate, 2019.
Bonus video:
