Crna Gora je jedinstvena po mnogo čemu. Jedina smo država u Evropi koja još nema kilometra autoputa. Jedina smo članica Savjeta Evrope u kojoj je isti čovjek na vlasti od pada Berlinskog zida.
I jedina smo država u kojoj se parlamentarni izbori na kojima je trebalo da dođe do državnog udara proglašavaju slobodnim.
Ljudi, kojima ptice nisu pokljucale mozak ili bar veći njegov dio, moraju osjetiti mučninu u stomaku od poziva eksperata, lobista, evroposlanika i diplomata opoziciji da prizna rezultate izbora i da se vrati u parlament.
Svjesno ili ne, time stavljaju znak jednakosti između NATO-a i DPS-a, čime direktno nanose štetu kredibilitetu NATO-a i indirekno EU.
Upravo politikom podrške malim autokratama koji su se samo deklarativno zalagali za evroatlantske vrijednosti, dok su na unutrašnjem planu sve vrijednosti liberalne demokratije pretvarali u karikaturalnu stvarnost, danas na Balkanu imaju Mila Dodika, Gruevskog, Vučića i Đukanovića.
I prije nego što pođu na spavanje neka sebi postave dva prosta pitanja:
Da li bi oni priznali rezultate izbora u svojoj državi da je tog dana spreman državni udar?
Da li bi oni, članovi njihovih porodica ili susjedi izašli na birališta i da li bi na njihovu odluku o političkom favoritu uticalo to što su tužilaštvo i policija, uz zlokobne zvuke policijskih sirena po ulicama, saopštili da je u toku akcija hapšenja osumnjičenih za pokušaj izazivanja krvoprolića ispred skupštine?
Samo da se ujutru svi ne probudimo sa saznanjem da su Tramp i Putin u međuvremenu dogovorili kompenzaciju Crne Gore za neku santu leda na Arktiku, koji postaje sve značajniji u geostrateškoj podjeli karata zbog otvaranja novih pomorskih puteva usljed globalnog zagrijavanja.
I umjesto što, uglavnom iz ubjeđenja, ponavljanjem fraza o neprihvatljivom bojkotu parlamenta zastupaju interese svojih država u Podgorici, mogli bi depešama obavijestiti svoje vlade da kriza u CG poprima sve ozbiljniji karakter i da treba lobirati u Vašingtonu da Senat što prije ratifikuje protokol o njenom pristupanju NATO-u. Ako ne znaju kako, neka uče od Borisa Džonsona koji pitanje CG i Balkana podiže toliko visoko da bi njihovo padanje u sferu uticaja Rusije javnost i birači zapadnih država doživjeli kao poraz sopstvenih političkih elita. Sve u cilju da uvjeri Trampa da NATO i nije tako loš.
Crna Gora ima izglede i da bude jedinstvena po još nečemu.
DPS vlast mogla bi pasti na prvim narednim izborima, a da opozicija tu ne igra baš nikakvu ulogu, osim što sama po sebi egzistira u političkom sistemu.
Opozicija je bez ikakvog preispitivanja izašla na oktobarske izbore, iako je direktor policije Slavko Stojanović u dva navrata saopštavao da su mogući nemiri na dan izbora. Zar to nije direktno miješanje policije u izborni proces?
Dalje, opozicija je priznala rezultate izbora u Kotoru i Budvi, a nije na državnom nivou. Zatim je htjela da ide na izbore u Nikšiću, iako su već kao cilj postavili vanredne parlamentarne izbore za 2018. i rasvjetljavanje državnog udara. Najveći zagovornik izlaska bio je DF. Sve vrvi od principijelnosti.
I sada, umjesto da se fokusira na jedan jasan cilj - vanredni izbori 2018. oko kojeg su se kako tako dogovorili uz logorsku vatru, opozicioni predstavnici izlaze sa spiskom želja za rješavanje krize pri čemu su DPS namijenili ulogu dobre vile koja ispunjava dječje hirove.
Dilema je zašto DPS ne pristaje na zahtjev da se najkasnije sa predsjedničkim održe vanredni parlamentarni izbori.
Možda je u onome što je ostalo od nekadašnjeg vrha DPS-a koeficijent inteligencije oslabio od gledanja Pinka, možda je strah od gubitka vlasti nadvladao političku racionalnost ili Đukanović planira produbljivanje krize do ivice noža.
Prvo, očigledno je da zbog socio-ekonomske situacije opozicioni bojkot parlamenta ima težinu i da opozicija nema namjeru da se, kao u prethodnium slučajevima, vrati u klupe, čemu se DPS vjerovatno nada. Tu ne pomaže ni pritisak međunarodnih faktora, prvenstveno na SDP koji se doživljava kao najslabija opoziciona karika zbog svoje neupitne evroatlantske politike. Sa druge strane, SDP u rukama drži okidač. Njegov poziv na proteste, u situaciji kada se ostatak opozicije oštri na takav scenario, mogao bi biti posljednji esker na kovčeg vlasti.
Osim, toga, uporni bojkot parlamenta daje rezultate. Bliski primjeri za to su Albanija i sada Makedonija, iako je činjenica da Rama i Zaev predvode proevropske snage, za razliku od većine crnogorskih opozicionih stranaka koje vode prorusku ili spoljnju politiku na sve četiri strane.
Do kraja godine slijede izbori u Novom, Mojkovcu, Petnjici i na Cetinju. Opoziciji u ovako apsurdnoj politici čak ostaje mogućnost da osvoji vlast na izborima u Novom, dok bi ostale lokalne izbore bojkotovali što vodi frustraciji DPS-a.
Drugo, ako je članstvu u NATO spoljnopolitički prioritet Vlade, zašto za početak, premijer Marković ne bi pozvao opozicione lidere na dijalog o vanrednim izborima. To bi smanjilo političke tenzije, na šta bi se blagononaklono gledalo i u Vašingtonu i u Briselu. Takozvana građanska opozicija ili njen veći dio trebalo bi da prihvate taj poziv jer će, opozicionom kanibalizmu sklon DF, za užinu pojesti Demos, SNP i URA u slučaju dalje radikalizacije prilika.
Treće, razlog za spajanje parlamentarnih i predsjedničkih izbora mogla bi upravo biti odluka Skupštine CG o članstvu u NATO, kako bi se nakon toga testirala volja birača. Po pravilu, nakon krupnih političkih odluka uvijek se ide na izbore. Upravo su 2009. parlamentarni izbori održani uz neformalnio obrazloženje da se želi provjeriti raspoloženje birača nakon priznavanja kosovke nezavisnosti.
Četvrto, vrijeme nije saveznik DPS-u s obzirom na stanje javnih i svih drugih finansija. MMF je već najavio šta nas čeka u narednih godinu-dvije - smanjenje plata, otpuštanja u javnom sektoru, povećanje PDV na dio proizvoda i usluga… Zato bi DPS imao veće šanse za bolji izborni rezultat 2018. nego 2019. ili 2020.
Peto, opozicija može bojkotovati i predsjedničke izbore tako da bi DPS-u odabir kandidata bio klizav teren - težina Mila Đukanovića ili npr, Zorana Jelića, bila bi identična.
Opozicija se, pak, može i složiti oko jednog predsjedničkog kandidata u slučaju održavanja samo predsjedničkih izbora. Na drugoj strani, u slučaju istovremenog održavanja parlamentarnih i predsjedničkih izbora opozicione partije bi kandidovale svoje predstavnike kako bi zaštitile vlastito biračko tijelo.
U svakom slučaju, agresivnost DF i paralisanost DPS-a u postojećim geopolitičkim okolnostima izazivaju zabrinutost za budućnost CG.
Jedno racionalno objašnjenje za ovako guranje glave DPS-a u pijesak je mogućnost dodatnog produbljivanja krize. Tako bi se, prvenstveno u Vašingtonu i Briselu, stvorili uslovi za povratak Đukanovića kao “spasitelja” na državnu funkciju. Treći put, kako to nalažu srpski običaji u mnogim prilikama.
Déjà vu. Zaista smo jedinstvena država.
Bonus video:
