Moram priznati, kao na ispovijedi, da čvrsto vjerujem u korisnost globalizacije. Moje je mišljenje da postepeni rast uzajamnih veza između regiona, zemalja i naroda predstavlja duboko pozitivnu pojavu našeg vremena.
Ipak, sada je predsjednik SAD postao populista koji je vodio predizbornu kampanju na platformi radikalnog ekonomskog nacionalizma i protekcionizma. A u mnogim zemljma u javnim debatama dominiraju razgovori o tzv. “gubitnicima” globalizacije, a takođe i osjećaj o neophodnosti iznalaženja nove politike s ciljem da se zaustavi rast populističkog nezadovoljstva.
Kad sam se ja rodio, broj stanovnika planete iznosio je oko 2,5 milijarde. Dobro pamtim vrijeme kada su mnogi strahovali od masovne gladi, naglog povećanja jaza između bogatih i siromašnih, kao i od opšteg neizbježnog kraha.
Sada živimo u svijetu koji broji 7,5 milijardi ljudi. Ipak, broj onih koji žive u apsolutnom siromaštvu brzo pada, a jaz između bogatih i siromašnih zemalja postepeno se smanjuje. Prosječna dužina životnog vijeka u svijetu je sa 41 porasla na 71 godinu (mada je razlika između pojedinačnih zemalja i dalje suštinska); ukupni prihod po glavi stanovnika uvećan je za 500%.
Ako se osvrnemo na posljednjih 25 godina, možemo reći da je to bila najbolja četvrtina vijeka u istoriji čovječanstva. Od 1990. broj ljudi koji žive u ekstremnom siromaštvu u zemljama u razvoju je - prepolovljen. Svijet nikada ranije nije vidio ništa slično.
Tako pozitivnu sliku ilustruju i drugi indikatori. Na bojnim poljima umire manje ljudi nego u bilo kom drugom istorijskom periodu, barem prema dostupnim podacima. A od prije doslovce nekoliko godina unazad broj ljudi koji žive u zemljama sa manje ili više predstavničkim oblikom vođenja države je u stalnom porastu.
Taj zadivljujući progres dijelom se objašnjava dostignućima nauke i tehnike. Ali, u krajnjem, u istoj mjeri za to je zaslužno širenje ekonomske interakcije u vidu međunarodne trgovine i investicija, a takođe i dominantni liberalni poredak, zahvaljujući kome je postao moguć ovako pozitivan slijed događaja. Kraće rečeno - globalizacija je bila najvažnija pokretačka snaga tih decenija progresa.
U ove naše dane međunarodnu trgovnu često pogrešno krive za zatvaranje fabrika i nestajanje radnih mjesta u razvijenim zemljama. Ali u stvarnosti nestanak stare industrije izazvan je, u prvom redu, pojavom novih tehnologija koje poboljšavaju produktivnost i uvećavaju bogatstvo naših društava. Rast nejednakosti, realni ili umišljeni, takođe je u mnogo većoj mjeri vezan za razvoj tehnologije nego za trgovinu.
Da, danas nema tako mnogo farmera kao u prethodnim decenijama ili čak vjekovima; zatvorene su tekstilne fabrike Lankašira, čeličane Pitsburga, rudnici uglja Duizburga; u beskrajnim šumama Švedske sada radi mnogo manje ljudi. Djecu onih koji su radili u tim granam, sad, po pravilu, mame svjetla brzo rastućih gradova u kojima rade poslove kakve prije nekoliko decenija nije bilo moguće ni zamisliti.
Prije globalizacije život većine ljudi u svijetu bio je siromašan, surov i kratak. I pored toga, savremeni antiglobalisti su nostalgiju pretvorili u moto. Oni hoće da učine Ameriku “ponovo velikom” (a takođe i Rusiju, islam i tako dalje). Svaki od njih je spreman da djeluje protiv drugih, a zajedno djeluju protiv globalizacije.
Ekonomska situacija, naravno, nije bila naročito prijatna u prvim godinama nakon finansijske krize iz 2008. godine, ali sada se nivo i tempo ekonomskog rasta obnavlja praktično svuda. Realni (sa prilagođenom inflacijom) BDP u evro-zoni raste već u 15 kvartala zaredom. U svim zemljama EU prognoziran je rast ekonimje tokom narednih pet godina. Istovremeno, u ekonomiji SAD stvari već dolaze na svoje mjesto - nivo nezaposlenosti niži je 5%, a realni prihodi rastu.
Naravno, ne može se negirati da se u mnogim društvima može konstatovati rastući osjećaj kulturološke prijetnje. Razlog, i to dosta važan, je što mnogim ljudima sugerišu da navodno spoljne sile, na primjer migracije, urušavaju tradicionalne izvore mira i stabilnosti. Govore im da je povratak na ovaj ili onaj vid tribalizma (tj. plemenske izolacije) gotov mehanizam za rješenje problema. Njihovo mitsko pleme bilo je veliko u nekoj mitskoj prošlosti. Zašto ne bi pokušali da ga obnove?
Takav mentalitet stvara ozbiljnu prijetnju za one najranjivije na planeti. Dostizanje jednog od “Ciljeva održivog razvoja” UN - likvidacija ekstremnog siromaštva u čitavom svijetu do 2030. godine - u cjelini zavisi od nastavka ekonomskog rasta na račun međunarodne trgovine, tehnoloških inovacija i međunarodne saradnje. Podizanje trgovinskih barijera, prelazak na digitalni merkantilizam, a takođe i opšte slabljenje liberalnog svjetskog poretka nanijeće štetu najsiromašnjijem stanovništvu Afrike i drugih slabo razvijenih regiona, a da pritom nikako neće pomoći rudarima Zapadne Virdžinije.
Jaki će se uvijek izvući, a upravo slabi treba da nose breme nostalgičnog protekcionizma koji će uništavati plodove globalizacije. Ove godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu predsjednik Kine Si Đinping je veličao vrline globalizacije, dok su mnogi zapadni biznis-lideri lutali po salama u pokušaju da izgledaju zabrinuti za sudbine pretpostavljenih žrtava tog procesa.
Komunisti čuvaju vjeru u globalizaciju; a kapitalisti su je, izgleda, izgubili. To je bizarno - jer uopšte ne odgovara ni rezultatima koji su postignuti ni postojećim činjenicama. Imamo sve razloge da sačuvamo uvjerenje u korist procesa koji je obezbijedio takav rast i za toliko veliki broj ljudi; o tome niko nije mogao ni da mašta prije svega nekoliko decenija. Ne treba da se stidimo odbrane globalizacije i borbe sa reakcionarnom nostalgijom.
Možemo imati svjetliju budućnost, ali samo ako je ne budemo tražili u prošlosti.
Autor je predsjedavajući Globalne komisije za upravljanje internetom i član Svjetskog ekonomskog foruma; bio je premijer i ministar inostranih poslova Švedske; bio je specijalni izaslanik EU za nekadašnu Jugoslaviju, visoki predstavnik za BiH, specijalni izaslanik UN za Balkan i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
