Mjesec dana nakon inauguracije predsjednika SAD Donalda Trampa postalo je jasno da iz njegovog predsjednikovanja neće izaći ništa dobro. Na žalost, pesimisti su ispali realisti: sve je zaista onako loše kako su oni prognozirali. Najgori scenario sada je postao - osnovni. Sve nade da će visoka dužnost ili političke i ekonomske realije natjerati Trampa da počne da se pridržava unutašnjopolitičkih i spoljnopolitičkih normi treba odbaciti kao puste snove.
Realizam zahtijeva da prihvatimo otrežnjujuću istinu. Ako se 45. predsjednik SAD nađe pred izborom da poštuje Ustav zemlje (koji ga ograničava putem podjele vlasti) ili da ga naruši, on će, najvjerovatnije, izabrati drugu varijantu. Trampova administracija namjerava da sprovede ni manje ni više nego smjenu režima u Vašingtonu.
Prije ili kasnije, kolizija između predsjednika i ustavnog sistema dovešće do jake krize koja će iz osnova potresti SAD i, moguće, učiniti tu zemlju politički neprepoznatljivom. Trampovi konstantni napadi na sudsku vlast i medije - ključne institucije koje su garant odgovornosti izvršne vlasti - ne ostavljaju prostora za druge interpretacije.
Čak i ako američki ustavni sistem pobijedi, haos koji će proizvesti Trampovo predsjednikovanje nanijeće nepopravljivu štetu. Pokušajte da zamislite što će se desiti ako u se, u ovo nemirno vrijeme, u Sjedinjenim Državama dogodi veliki teroristički napad. Zar Amerika ne bi kliznula ka autoritarizmu sličnom onom koji vidimo u Turskoj? Naravno, treba se nadati da se to neće dogoditi, ali je ta mogućnost sasvim realna.
U sferi međunarodnih odnosa za sada smo pošteđeni oštrog raskida SAD sa postojećim savezima i obavezama vezanim za njih. Ali, dok Tramp slijedi svoju strategiju izolacionizma i protekcionizma pod motom “Amerika na prvom mjestu”, ti savezi i obaveze biće i dalje u opasnosti.
Ustavna kriza u SAD, dubinski prelaz od globalizacije ka protekcionizmu, nova izolacionistička politika u sferi bezbjednosti, zajedno vode ka ozbiljnom neuspjehu postojećeg svjetskog poretka, a da pritom nikakvog alternativnog poretka na horizontu - nema. Ako stvari budu išle dobro, onda će u svijetu prevladavati stalna nestabilnost; ako ne budu išle dobro, onda će konfrontacije, pa čak i vojni konflikti, postati norma.
Odnosi Trampa sa Rusijom i njenim predsjednikom Putinom ostaju nejasni, da ne kažemo potpuno zagonetni. Ta postojana neodređeneost posebno je neprijatna za zemlje Istočne Evrope koje ne mogu da isključe mogućnost da Tramp i Putin usaglase svoje interese i naprave Jaltu 2.0, dijeleći Evropu na sfere uticaja.
Nedefinisanost u odnosu prema Rusiji praćena je čudnom i neprekidnom pozadinskom bukom u Trampovoj administraciji. Potpredsjednik Majk Pens, državni sekretar Reks Tilerson, ministar odbrane Džejms Matis, potvrdili su garancije NATO-a u Istočnoj Evropi; prema Rusiji prijateljski nastrojeni Trampov savjetnik za nacionalnu bezbjednost, Majkl Flin, se povukao. Ipak, u vezi s tim pitanjem ima tako mnogo dima pa je vrlo moguće da tamo nešto i gori.
U svakom slučaju, Tramp je uzdrmao postojeći svjetski poredak, a glavne posljedice svih tih šokova sručiće se na Evropu. Poslije Drugog svjetskog rata Zapadna Evropa dobila je mogućnost procvata zahvaljujući važnim američkim obećanjima - vojna zaštita od SSSR-a i slobodna trgovina. Osim toga, SAD su igrale ključno važnu, simboličnu ulogu “svetionika slobode”. Sada, kada se nad čitavom Evropom sve više nadvija opasnost od ruskog revanšizma, ta uloga, izgleda, već pripada prošlosti.
U međuvremenu, zbog ozbiljnih povreda koje Evropska unija nanosi sama sebi, ona je očigledno postala previše slaba da iznađe bilo kakve alternative za trenutno stanje dezintegracije. Ako posleratni sistem bezbjednosti i ekonomski mehanizmi Evrope prestanu da funkcionišu ili se raspadnu, što sada izgleda vjerovatno, onda će temelji na kojima stoji slobodna Evropa postati nestabilni.
U tom smislu, prvi ispit će, najvjerovatnije, biti drugi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj, 7. maja. Pobjeda Marin le Pen iz ultradesničarskog Nacionalnog fronta dovešće do dezintegracije evro-zone i Evropske unije. Francuskoj i drugim zemljama biće nanesena ogromna ekonomska šteta što će, očigledno, izazvati svjetsku krizu. Ako Le Pen izgubi, tada će se današnji talas nacionalizma zaustaviti (barem privremeno) dajući Evropi drugu šansu.
Ako se ta prilika ukaže, ne treba je ispustiti. Evropska unija mora hitno da razradi načine samozaštite od unutrašnjih i spoljnih prijetnji, stabilizuje evro-zonu, obezbijedi smirenost i razboritost na predstojećim pregovorima o Bergzitu sa Velikom Britanijom. Bez obzira na sve promjene, interesi Britanije u sferi geopolitike i bezbjednosti ostaju isti kao i ranije. Brezgit neće promijeniti činjenicu da je za uzajamnu odbranu, borbu sa terorizmom i zaštitu granica neophodna - saradnja.
Naravno, EU se ne može saglasiti sa nečim što može dovesti u opasnost kontinuitet saveza 27 država. Ali pregovarači obiju strana moraju brinuti o tome da ne dopuste ishod koji bi zauvijek zatrovao odnose EU i Britanije. Iskustvo nas uči da se život nastavlja i nakon razvoda. Naši zajednički interesi će biti sačuvani, pri čemu sada interes postaje i upravljanje rizicima koje proizvodi novi, nabusiti predsjednik Amerike.
Autor je bio je njemački ministar spoljnih poslova i vicekancelar od 1998-2005; imao je ključnu ulogu u osnivanju njemačke stranke Zeleni, koju je vodio skoro 20 godina
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
