Bile smo na protestu kao mirovne aktivistkinje koje zastupaju ženska ljudska prava, kao drugarice onih koje se bore protiv nepravde od početka tranzicije, a najviše da stanemo uz one koje pružaju otpor režimu boreći se za svoje stečeno pravo i na taj način štite Ustav i pravni poredak i sprečavaju dalje samovoljno i manipulantsko ponašanje predstavnika vlasti koji se stavljaju iznad svakog zakona. Kako smo ranije sve javno napisale o kontraverzama Zakona o majkama i o politikantskim namjerama iza toga, i pozicije i opozicije, koje uporno nastoje isključiti žene iz političkog i javnog prostora.
Navedeno me obavezuje da napišem svoje mišljenje o protestu majki i upozorim na opasnost koja prijeti da ugrozi mir i naše živote.
Prvo, o protestu - bio je to najbolji primjer nenasilne akcije, solidarnosti i podjele odgovornosti sa ženama koje su učestvovale. Nikada u mojoj aktivističkoj praksi nisam prisustvovala tako velikom skupu koji je u sebi sadržao toliko patnje, hrabrosti, odlučnosti i nenasilja (prevazišao je i građanske proteste 2012). Koordinacioni tim je odlično saosjećao sa masom i čvrsto „držao konce“ u svojim rukama kako bi cilj protesta bio stalno u fokusu i jasan, brinući o pojedinačnim potrebama i zajedničkom cilju. Bio je to primjer za nauk svim izaslanicima međunarodnih politika koji hoće da nas uče demokratiji kroz projekte, kako se bolno istorijsko iskustvo potlačenih kanališe u nenasilnu akciju borbe za pravo i kako se bijes i suze pretaču u riječi pjesme i kako se briga o drugima i drugačijim nenametljivo prenosi i kako se isto tako agresivan glas umiruje neodjekom i tišinom.
Drugo, o Vladi - bila je to demonstracija sile sa elementima torture - ignorisanje, izolacija, držanje u neizvjesnosti. Sigurno je neko jako uživao kada je odbio da pregovara sa ženama, sigurno je neko jako uživao dok su se straže policajaca (opremljenih za razbijanje protesta) smjenjivale i lagano širile zaštitni kordon oko Vlade, sigurno je neko jako uživao dok su se žene smrzavale a policija branila dostavu dekica i šatora, sigurno je neko jako uživao kada ni nakon dva dana nije odredio tačno vrijeme i datum pregovora sa majkama koje predstavljaju 22.000 onih koje koriste sredstva iz budžeta po odluci Vlade kontinuiteta. Ovaj sadizam izvršne vlasti (zadovoljstvo u nanošenju nepotrebne patnje i poniženja) su sve koje su bile prisutne osjetile na svojoj koži i to se ne da lako zaboraviti. Slutim da su namjere Vlade još zlokobnije, slutim da je strategija da se legitimni zahtjevi majki proglase ništavnim(„ucjenom“) i da se traži incident kako bi upotrebili i fizičku silu ne samo protiv majki nego i političkih oponenata. Vlada je tog dana demonstrirala svoje neljudsko lice i nisam sigurna da i pozitivan ishod zahtjeva majki može to promijeniti.
Treće, o medijima - niti jedan medij u Crnoj Gori, po mom mišljenju, nije dao pravi značaj ovoj akciji i javnost nije dobila pravu sliku onoga što se ta dva dana dešavalo ispred Vlade. Vrlo brzo su se izgubile majke sa naslovnica, važnije je bilo uslikati političare nego majke, sukob u parlamentu (pojedinih političara) je istisnuo opravdan protest hiljade majki, bila su peta vijest u vijestima. Nije bilo materjala za senzacionalizam, pa su mediji odgovorili marginalizacijom. Tako im je „promaklo“ da su majke branile Ustav ove države. Da li je ta tema uopšte značajna za medije? Palanačkoj i patrijarhalnoj svijesti izgleda da je „psovka majke“ (naročito nacionalne) strašnija od realnog poniženja koje se dešavalo nad tom majkom ispred Vlade. Mučna mi je ta „politička korektnost“, a još mučnija zlonamjerna politizacija kao što je uradila Pobjeda kako bi zaplašila sve majke (naročito iz DPS-a) da ne podrže protest i kako bi napravili razdor između majki . Kontinuitet stvaranja neprijatelja i ignorisanje realnosti im je izgleda zadatak (od devedesetih, pamtim). Kao oni, koji na tom zarađuju i one bi, po njima, morale biti nevidljive u nekom „partijskom rovu“ i ne bi smjele, kao majke, baviti se politikom. Ispada da je u Crnoj Gori najveći grijeh majki da misle svojom glavom u svom interesu!
Suštinu ovog protesta mora čuti sva crnogorska javnost a to je: glas siromašnih i potlačenih, glas pravde i nenasilja, glas brige i suživota, glas otpora nasilju i poštovanja institucija i Ustava. Rečeno glasom žena „što se ovo ne čujemo, ko da pjevat ne smijemo „, „zapjevajmo složno, glasno, ko rođene sestre da smo“... Ko ovo ne podržava i ne razumije sprema se za nasilje u kojem niko nije pošteđen.
Autorka je aktivistkinja Anime
Bonus video:
