Beogradski advokati Milenko i Momir Radić podnijeli su Ustavnom sudu Crne Gore inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Predlažu da se obustavi „primjena zakona do okončanja postupka pred sudom ili do zaključenja ugovora između SPC i Vlade“ i ako Ustav Crne Gore (čl. 150) ne prepoznaje institut „obustavljanja primjene zakona“ posebno ne do „zaključenja ugovora“, koji je predviđen čl. 10 „napadnutog“ Zakona.
Drugo, predlažu da se zakon proglasi „nesaglasnim sa međunarodnim ugovorima“, s tim da je bilo za očekivati da u podnijetoj inicijativi navedu na koje se međunarodne (potvrđene i objavljene) ugovore pozivaju.
Treće, advokati „upozoravaju“ da će primjenom Zakona „nastupiti gubljenje statusa pravnog lica za SPC“!
Četvrto, peto, šesto... „nasilna asmilicacija“, „nacionalizacija bez nadoknade“...
Sedmo, u predmetnoj inicijativi, daju nemjerljiv doprinos ustavnopravnoj teoriji utvrđivanjem nacionalnog DNK kralja Nikole, proglašavaju crnogorsku vojsku na Mojkovcu „sandžačkom“, lociraju „istorijske“ granice Crne Gore...
Sve u svemu, lepo od njih što brinu o očuvanju ustavnosti u Crnoj Gori.
Lepo, ali netačno
U obrazloženju inicijative advokati navode da je “od 1219. godine, kada je Sveti Sava u Nikeji dobio titulu arhiepiskopa za sve srpske i pomorske zemlje, SPC nesmetano posjedovala i sticala objekte i zemljište u Crnoj Gori. Lepo zvuči za neuk puk, ali netačno! U Zakonu o crkvama i vjerskim zajednicima Srbije (čl. 11), stoji “Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenim na osnovu Načertanija o duhovnoj vlasti (Odluka Narodne Skupštine Knjaževstva Srbskog od 21. maja 1836. godine) i Zakona o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi (“Sl. novine Kraljevine Jugoslavije”, br. 269/1929).
S obzirom na iznijeto, za očekivati je da ovi ili neki drugi „ustavobranitelji“ pokrenu postupak i pred Ustavnim sudom Srbije za ocjenu ustavnosti srbijanskog zakona, zbog pogrešnog datuma utvrđivanja kontinuiteta SPC!
Što se tiče „nesmetanog posjedovanja i sticanja objektata i zemljišta SPC” od 1219. u Crnoj Gori, podsjećanje na osnivačku povelju Ivana Crnojevića manastiru Cetinjskom (4. januar 1485) u kojoj stoji: ”Sazidah hram na mjestu zvanom Cetinje, u slavu i hvalu gospođe majke Božije, u ime njenog roždestva i manastir pri njoj stvorih za upokojenje misli i Mitropolija zetska da bude po volji milostivoj Gospođi.”
U povelji ktitor Cetinjskog manastira navodi izvore prihoda i donatore za izgradnju i u istoj nema niti SPC, niti bilo kog da je “sa te bande” išta dao ili pomogao. Danas, u tom hramu pravoslavni Crnogorci ne mogu da ispovijedaju svoju vjeru, ali zato se čitava Srbija digla da brani “svoje svetinje.”
Izgubljeno pravno lice
U obrazloženju inicijative beogradski advokati tvrde da “počev od dana primjene zakona, pa dok se ne registruje, SPC gubi status pravnog lica i ista ne može posjedovati, sticati i ostvarivati prava …” Prvo, crnogorski zakon, koji osporavaju, normira (čl. 19) da registracija vjerske zajednice ili dijela vjerske zajednice čiji je vjerski centar u inostranstvu nije obavezna i ona slobodno odlučuje o tome da li će zahtijevati upis. Formulacija “dijela vjerske zajednice čiji je centar u inostranstvu” nije bila sadržana u nacrtu Zakona i ista je unijeta nakon mišljenja VK i tumači se kao ustupak Mitropoliji crnogorsko primorskoj (MCP).
Drugo, čl. 23, koji takođe advokati smatraju neustavnim, normira da: “Organizacioni dio vjerske zajednice koji djeluje u Crnoj Gori, čiji je vjerski centar u inostranstvu, koji do sada nije bio prijavljen kod nadležnog organa uprave u Crnoj Gori, uz prijavu, prilaže i odluku nadležnog organa te vjerske zajednice za upis u Registar”. Advokati smatraju neustavnim i čl. 25 jer, kako navode, “SPC može steći svojstvo pravnog lica upisom u Registar ili Evidenciju”. Pritom, crnogorski Zakon, nigdje, pa ni u čl. 25. ne pominje SPC (ili bilo koju drugu crkvu) i ona se može ali ne mora registrovati, pošto joj je sjedište u Srbiji i tamo je uređena kao pravno lice. Pravo iz ovog člana mogu koristiti eparhije SPC u Crnoj Gori koje mogu, ako to žele, steći svojstvo pravnog lica u Crnoj Gori. Pritom mnogi, pa i beogradski advokati, brzopotezno čitaju Zakon, pa ne uočavaju razliku između instituta “Registra i registracije”, koji se odnosi na novoosnovane vjerske zajednice i “Evidencije” (čl. 24) koja se odnosi na već prijavljene i evidentirane vjerske zajednice.
Zakon utvrđuje da vjerske zajednice koje su prijavljene i evidentirane kod nadležnog organa uprave u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica („Sl. SRCG”, br. 9/77) i djeluju u Crnoj Gori na dan stupanja na snagu novog zakona upisuju se u evidenciju postojećih vjerskih zajednica, podnošenjem prijave za upis od strane lica ovlašćenog za zastupanje.
Kako su iz MCP ranije saopštili da su stekli svojstvo pravnog lica aktom upravnog organa u Crnoj Gori to je, ako je to tačno, zabrinutost advokata suvišna.
Građanin ili vjernik
Advokati osporavaju ustavnost i čl. 20 Zakona koji za registraciju vjerske zajednice predviđa podnošenje prijave najmanje tri punoljetna vjernika, što je, kako tvrde, suprotno čl. 46 Ustava CG koji utvrđuje da “niko nije obavezan da se izjašnjava o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima”.
Dakle, osporavaju ustavnost ovog člana zbor termina “vjernik” smatrajući da treba da stoji termin “građanin”, kako to stoji u srbijanskom zakonu.
Principijelno, za očekivati je da podnesu inicijativu i Ustavnom sudu Republike Hrvatske, jer čl. 21 hrvatskog Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica predviđa da je za upis potrebno da vjerska zajednica ima najmanje 500 vjernika.
Hrvatsku zastavu, navijači i ostali intelektualci, nadajmo se tom prilikom neće paliti jer … paljenje im se u te krajeve baš i nije isplatilo.
Manipulacija
”Ustavobranitelji” napadaju i čl. 28 i traže njegovo ukidanje jer, kako tvrde, “zabranjuje SPC, dok se ne registruje, da stiče ili ostvaruje prava koja pripadaju isključivo registrovanim verskim zajednicama”. Ovdje je više nego teška manipulacija, jer advokati, citiraju samo stav 2 čl. 28 i laičku publiku dovode u ozbiljnu zabludu, jer ne navode stav 1 ovog člana koji glasi: “Zakonom se ne sprečava niti ograničava osnivanje ili djelovanje udruženjima građana i drugim oblicima organizacija civilnog društva sa svojstvom pravnog lica ili bez svojstva pravnog lica, koji su osnovani radi ostvarivanja slobode misli, savjesti, vjeroispovijesti ili uvjerenja, niti se sprečava djelovanje neregistrovanih ili neevidentiranih vjerskih zajednica”. Dakle, ovaj član se ne odnosi na crkve, već samo na organizacije civilnog društva (udruženja građana), koje su osnovane radi ostvarivanja slobode misli, savjesti, vjeroispovijesti ili uvjerenja. Za imalo ozbiljnijeg čitaoca ova očita razlika je više nego uočljiva, ali za podnosioce inicijative, ništa, pa ni elementarno tumačenje zakona, nije preče od odbrane “ugroženog pravoslavlja u Crnoj Gori”.
Sličan pristup 2006. godine, u tumačenju zakona, kada je u pitanju Crna Gora, imao je i dr Vojislav Koštunica, istini za volju mnogo suptilnije od drugog “znamenitog” pravnika dr Vojislava Šešelja. Ovi njihovi nasljednici niti su “dr” niti su “znameniti”, jednom riječi loši đaci loših profesora.
Zabrana registracije
Neustavan je i čl. 30 jer po advokatima Radić “predviđena je mogućnost da se vjerskoj zajednici, npr. SPC-u, može odbiti upis u Registar ili Evidenciju”.
Crnogorski zakon utvrđuje da se vjerskoj zajednici može odbiti upis ili se može zabraniti djelovanje, ako “podstiče rasnu, nacionalnu, vjersku ili drugu diskriminaciju i nasilje ili raspiruje ili podstiče rasnu, nacionalnu, vjersku ili drugu mržnju, netrpeljivost, razdor ili progon ili na drugi način ugrožava ili vrijeđa ljudsko dostojanstvo.” Srbijanski Zakon o crkvama i vjerskim zajednicma u čl. 20 normira:
“Ministarstvo donosi rešenje o odbijanju zahteva za upis verske organizacije u Registar ako su njeni ciljevi, učenje, obredi ili delovanje suprotni Ustavu i javnom poretku ili ako ugrožavaju život, zdravlje, slobodu i prava drugih, prava dece, pravo na lični i porodični integritet i pravo na imovinu.“ Dakle, i ako skoro istovjetni, crnogorski zakon je neustavan, a srbijanski ustavan!
Imovina i titulari
Ograničenost prostora nalaže da o ustavnosti odredbi kojima se tretira pitanje imovine (čl. 61-64), a koje se takođe osporavaju advokati iz Beograda, za ovu priliku samo istaknem sljedeće. Po mišljenju advokata čl. 63 je neustavan jer “predviđa da će se, bez učešća SPC-a u postupku, izvršiti nacionalizacija crkvene imovine i upis države na toj imovini“. Isti previđaju činjenicu (!) da se radi o imovini o kojoj ne postoji dokaz o pravu svojine. Drugo, da iza čl. 63 slijedi čl. 64 koji normira da po pravosnažnosti odluke kojom se vrši upis prava državne svojine u katastar nepokretnosti, vjerska zajednica nastavlja sa korišćenjem objekata i zemljišta koji su predmet upisa.
Pritom, dijelim mišljenje sa crnogorskim pravnicima koji su imali primjedbe na nomotehniku u prijedlogu Zakona, koje su dijelom sanirane sa četiri usvojena amandmana. Takođe, dijelim stav crnogorskog advokata Velibora Markovića da je izvedba čl. 62-64 morala biti određenija i da u datim formulacijama “može stvoriti niz nedoumica i pogrešnih tumačenja”. Stoga i primjedba zakonopiscu da je trebao konsultovati akademsku zajednicu i ostvariti načelo Valtazara Bogišića da “što svak jednako razumije, tome tumača ne treba”. Time bi prostor za manipulacije i populizam bio manji, mada “ko zlu namjeru ima, povoda mu ne treba.” U konačnom, o svemu više ako uslijedi inicijativa MCP Ustavnom sudu, koja bi, za razliku od navedenih “ustavobranitelja”, trebala imati na umu izreku crnogorskog kapetana i mudraca Sule Radova da se sud ne donosi “po zagonu, no po zakonu“. Sudeći da se MCP, u međuvremenu, distancirala od inicijative advokata Radić, može se zaključiti da na Cetinju Suline riječi bolje zvuče nego urlanje beogradskih navijača. Još samo da popovi iz Bogoslovije poruče da nije mjesto popovima na ulici. I onda, sjesti za sto i zaključiti ugovor (čl. 10) između države i Crkve.
Bonus video:
