Iskreno sam fasciniran recentnim dešavanjima u domenima crnogorske reprezentativne likovne umjetnosti, tako da ostajemo na Cetinju...
Dakle, oprosti mi Leso, gdje god da si... Pa kaže: Statičnost je ključni kamen, u tom luku historije,/prolaznosti što ne spozna, prijevarne majstorije/ Moćna rijeka prolaznosti, sve pred sobom valja, nosi/a kamen joj statičnosti, usred toka tvrd prkosi./Statičnost je morsko žalo, što prolaznost ne poriče/žalu more pjesmu pjeva, al’ se žalo ne pomiče...
U pretprošlu srijedu, 12. decembra, otvorismo, dakle, izložbu radova mladog crnogorskog umjetnika Siniše Radulovića u Crnogorskoj galeriji umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” - na Cetinju Crne Gore, dodao bi Mažuranić - da bi u istom prostoru, sprat ili dva niže, samo dva dana kasnije, Duško Marković, predsjednik Vlade Crne Gore, uručio Državnu nagradu “Petar Lubarda” - najprestižniju državnu nagradu na polju likovne umjetnosti - nikome drugome do Milki Delibašić, mladoj, skromnoj i lijepoj crnogorskoj umjetnici.
Moram konstatovati, prije nego što pređem na stvar, da Cetinje u ovom trenutku toliko dominira po pitanju prezentovanja najkvalitetnijih crnogorskih umjetničkih praksi - a i šire - da zasigurno možemo govoriti o Cetinju kao o kolijevci savremene i najsavremenije crnogorske umjetničke prakse i pripadajuće joj, savremene i najsavremenije crnogorske teorijske misli u tom domenu.
Na Cetinju Crne Gore, zapjevaše tice sojke,/umjetnosti vijenac pletu, mladi momci, zor-đevojke...
U tekstu objavljenom prošle subote na ovom istom mjestu, iznio sam par utisaka - neobaveznih impresija - o radovima mladoga Radulovića - imresija koje, moram naglasiti, nisu naišle na pozitivan odjek među poklonicima, a pogotovo među poklonicama Radulovićevoga lika i djela - tako da sam odlučan u namjeri da se ipak uzdržim od daljnje elaboracije i eksplikacije Radulovićevih djela izloženih na trećem spratu Velikoga Dada - pusti đavola - i riješih, zbog značaja samog događaja, da prepustim prostor vrhunskim crnogorskim ekspertima na polju crnogorske likovne, odnosno crnogorske vizuelne umjetnosti.
Krenimo od kataloga Radulovićeve izložbe. Imamo crni kvadrat na sivoj površini mjeseca: “Siniša Radulović/ Above the Shadow, Dust/ Nad sjenkom, tišina”.
Otvaramo katalog - pa kaže: “Institut za savremenu umjetnost - ISU - svoje djelovanje temelji na koncipiranju društveno odgovornih i drugačijih načina produkcije i diseminacije (sijanja, nesebičnog širenja) znanja kroz projekte koji otvaraju prostor za kvalitetnije pozicioniranje savremenih umjetničkih praksi u Crnoj Gori”.
Kad već pomenuh ISU, dodao bih da kvalitet, u pravilu, počiva na vrijednostima - kako preskriptivne, tako i proskriptivne naravi - i nikad se ne dešava izvan scene (koju pokreće novac, naravno - That clinking, clanking sound).
Pozivati se na kvalitet - per se - nije na mjestu. Kvalitet je posljedica djelovanja u širem društvenom kontekstu - a novac je motiv djelovanja. Ponekad je i slava motiv djelovanja, ali iznimno rijetko - stvaralačke nagone i porive bolje da ne pominjemo u aktuelnom društveno-političkom kontekstu.
Okrećemo list... pa kaže: “U današnjem okruženju, potreba za sigurnošću je više nego izražena (i u mračnom srednjem vijeku je bila (po)prilično izražena - nisu ljudi zalud gradili zidove debele i do 50 metara u to vrijeme - op.a.). Međutim, kako je danas sve upitno, tako je i ta vrsta sigurnosti, u kojoj su ranije generacije živjele ili uživale, postala značenje dobrog i važnog, ujedno i veoma teškog za postizanje u svijetu koji je sve samo ne miran i tih. Postoje trenuci kada imamo osjećaj da gubimo uporište, kada nam se čini da besmisao obuzima gotovo sve pore našeg života, i da nam izmiče tlo pod nogama, što može biti obeshrabrujuće. Međutim, da li ćemo odabrati bezdan ili put, pitanje je odgovornosti. Jednako kao i - kako preživjeti?”
Duboki naklon... Već zamišljam Pavla Jakšića - Jakšu, komandanta Sedme banijske udarne divizije, u odsudnim trenucima bitke na Sutjesci (Koča je prošao sa Prvom proleterskom divizijom, ali Tito još nije): Drugarice i drugovi - bezdan smrti ili put života? - na nama je da odaberemo. To je pitanje odgovornosti. Ne razmišljajte kako ćete i hoćete li preživjeti. Naši životi su beznačajni. Ideja naša ne smije - i neće - umrijeti. Mi nosimo viziju života dostojnog čovjeka. Što se tiče “ranijih generacija” - toliko su nas šibali, sa svih strana, pričama o nepojmljivim patnjama naših naroda i narodnosti u vihoru potonjeg svjetskog rata - a posebno pričama o herojskim podvizima naših najboljih sinova i kćeri - da je svaka naša patnja djelovala beznačajno u poređenju sa tim patnjama, a svaki naš podvig je bio daleko ispod standarda tih podviga. Zato smo morali srušiti Titovu Jugoslaviju - nije se više moglo podnositi to konstantno nipodaštavanje. Jedva smo dočekali istorijsku šansu da se i mi upišemo - i upisali smo se - kako ko doduše - kako gdje itd. Upitno je sve na ovom svijetu, duša kopni izlomljenih krilah,/ niđe mira, niđe sigurnosti, zemlja gori, more ne pomaže./ Duša traži svoje uporište, bezdan joj je prepriječio pute/ besmisla su tmine neprobojne,/ u sjenu se svoju izmetnula...
Tako nekako.
A što se tiče Lubardine nagrade...
“.... Žiri je odlučio da dodijeli nagradu umjetnici Milki Delibašić i njenom radu “Statičnost unutar prolaznosti vremena” (nagrada se, dakle, dodjeljuje i umjetnici i njenom radu - to pozdravljam - op.a.). Članovi žirija su mišljenja da ovaj rad posjeduje i promoviše umjetničke kvalitete nedovoljno afirmisane u aktivnoj crnogorskoj umjetničkoj praksi, a kojima se ista može upisivati u savremeni internacionalni umjetnički kontekst”.
Koji su to kvaliteti, molim vas, i na kojim vrijednostima počivaju? I što je to savremeni internacionalni umjetnički kontekst, konkretno?
“Video instalaciju ‘Statičnost unutar prolaznosti vremena’ čine tri simultane video projekcije”, nastavlja Žiri. “One manifestuju i znalačko i suptilno sinhronizovanje medija i ideje, gdje blurovanje slike stvara atmosferični sfumato, prevodeći sliku u fantazmatski prizor lišen diktata deskriptivnog, narativnog, simboličkog, aluzivnog, čitljivog.” Filip Janković, član Žirija koji je ove godine odlučivao o Lubardinoj nagradi, laureat je Lubardine nagrade 2015. godine. U Obrazloženju Žirija koji je Jankoviću dodijelio Lubardinu nagradu stoji, između ostaloga, i ovo: “Slike Filipa Jankovića predstavljaju savršena, vitalna energetska polja definisana biranim tonovima, ritmalnim kadencama linija, bijelom svjetlošću i lirizmom ambijentalne atmosfere”.
Dakle, sad imamo atmosferični sfumato, a do skoro smo imali lirizam ambijentalne atmosfere...
Nije li to sasvim dovoljno za sreću?
Bonus video:
