Ne rekoh vam da sam se, igrom slučaja, zadesio ispred televizora baš u trenutku kada je uvažena prof. dr Mara Šćepanović sa Prirodno-matematičkog fakulteta, fizičarka po vokaciji, ustvrdila da nije sigurna da mi “uopšte umijemo da vodimo dijalog”.
Skočih, podigoh ruke ka nebu - odnosno ka plafonu - i pustih glas iz grla: Naravno da ne umijemo da vodimo dijalog draga Maro! Niko nas nije naučio!
Uvijek smo se mi klanjali našem vladici, knjazu, kralju, premijeru, našem šefu države - osobi koja se, po definiciji, u datom trenutku pitala o svemu - i od čije je naklonosti, u manjoj ili većoj mjeri - nerijetko i u potpunosti - zavisilo naše blagostanje. Naravno da ne umijemo da vodimo dijalog, jer vladari crnogorski nikada nisu preferirali čak ni širi - a nekmoli najširi dijalog - u svrhu iznalaženja optimalnih odgovora na pitanja koja se tiče svih nas.
Crnogorskim vladarima - u svim kontekstima i na svim nivoima - uvijek je bilo draže da sve odluke donose u uskim ili najužim krugovima. A mi, sa svoje strane, nikada nismo forsirali da se uvaži i naše mišljenje u situacijama kada se donose sudbinski važne odluke - one koje se tiču svih nas.
Prošlo je skoro dva mjeseca od te epizode - i u meni polako sazrijeva svijest o našoj hroničnoj, žalosnoj nespremnosti (odnosno nezainteresovanosti - svodi se na isto) da, kao društvo, postavljaljamo pitanja o odlukama koje neposredno utiču na naše živote - na našu egzistenciju - pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da smo svaki put uspijevali da nadživimo naše uzvišene vladare. O dijalogu sa donosiocima odluka zapravo niko i ne razmišlja - niti je ikada iko razmišljao.
Gospođa Šćepanović je nastupila na TV Vijesti, uz uvaženoga Borisa Marića, izvršnog direktora Centra za građanske slobode, pravnika po vokaciji, u okviru jutranjeg programa Boje jutra - a povod je bila promocija projekta naslovljenog “Društveni dijalog - Zajedno do rješenja” - iza kojega stoje Centar za istraživačko novinarstvo - CIN, Centar za građanske slobode - CEGAS, Savez građana CIVIS i, naravno, Ujedinjena reformska akcija - URA. Projekat je zamišljen kao serija okruglih stolova na različite teme - i do sada su, ako se ne varam, organizovana dva okrugla stola: “Ispitivanje porijekla imovine - spremnost i izazovi” i “Imamo li odgovornost u javnom djelovanju?”.
Apsolutno se, dakle, slažem sa gospođom Šćepanović - daleko smo mi od dijaloga. Monolog je naša disciplina! Monopol, monolitnost i monolog - ta tri “M” su, što reče onaj... kako mu bješe ime... uzidana u temelje našeg sistema - monističkog sistema, molim vas. “Dijalog je neophodan ovom društvu”, nastavila je gospođa Šćepanović, “jer ko nije shvatio da je došlo ono, što bi se reklo, zadnja minuta, da ovo sve lagano puca po šavovima, ko nije shvatio koliko smo prezaduženi, koliko smo posvađani, po svim osnovama, taj onda ne ide širom otvorenih očiju kroz život”.
Sagovornike - ako sam dobro razumio - treba tražiti isključivo među ljudima koji dijele impresiju da je potonja ura blizu. Među ljudima koji su iskreno zabrinuti - ili barem žele da ostave utisak da su zabrinuti. Svi ostali - a pogotovo oni koji bi na sam pomen potonje ure ošto uzvratili optužbama za širenje defetizma - morali bi prethodno “prelomiti u glavu” - jer u protivnom dijalog ne bi imao smisla. A zašto ne bismo, šalu na stranu, krenuli od pitanja - Kud plovi ovaj brod? - ili - Kud vodi ovaj put? - u nadi da bismo nadasve uljudno, kroz otvoreni dijalog, služeći se isključivo argumentima, jednom za svagda uspjeli pobiti oficijelne stavove da su godine patnji i odricanja za nama - a da je pred nama period prosperiteta i izobilja. Uz uslov, naravno, da se prethodno dogovorimo oko toga ko smo mi - a ko su oni. Ili, drugim riječima, da vidimo prvo na čija nejaka pleća pada teret loših odluka i neodgovornosti - a na čija ne pada.
Đuro Šušnjić kaže na jednom mjestu, parafraziraću - da na svako pitanje koje se tiče doživljaja stvarnosti postoji više odgovora - i da je, samim tim, svako ko je ubijeđen da je samo njegov odgovor tačan - u najmanju ruku neodgovoran - što, u pravilu, podrazumijeva i nespremnost takve osobe da se suoči sa posljedicama vlastitih stavova, odnosno djelovanja. U pravu je gospođa Šćepanović, definitivno - daleko smo mi od dijaloga - a samim tim i od osjećaja odgovornosti. Akteri na političkoj sceni - i oni iz redova vladajuće koalicije i oni iz redova opozicije - ne osjećaju gotovo nikakvu odgovornost prema tzv. biračkom tijelu - često ni prema pripadnicima vlastite partije - a o modelima neposrednog i aktivnog sudjelovanja građana u procesima donošenja najvažnijih odluka - o uključivanju građana u te procese - niko i ne razmišlja - što će reći da smo daleko i od (prave) demokratije.
I što nam je sada činiti?
Nadajmo se da će projekat “Društveni dijalog - Zajedno do rješenja” zaživjeti - a nadajmo se i da će jednom doći na red i okrugli sto na temu planiranja i uređenja prostora. Volio bih da čujem što eksperti iz te oblasti - planeri, urbanisti i arhitekti - imaju da kažu o aktuelnom trenutku - uz opasku da čitava ta stvar teško da bi imala ikakvog smisla ako se ne bi razvio živi dijalog - konstruktivna, zdrava polemika - čemu bi preduslov bio u pojavljivanju eksperata iz tijela državne uprave i državnih institucija - uz neizostavne tzv. nezavisne eksperte.
Podsjetiću vas da je IKCG/ Strukovna komora arhitekata, početkom veseloga mjeseca jula, organizovala Okrugli sto na temu: Sistemi planiranja prostora u zemljama EU - što će reći da smo se mi zainteresovani - šačica nas koji smo se ipak pojavili na tom okruglom stolu - našli u jedinstvenoj prilici da se obavijestimo o Sistemu planiranja u Republici Hrvatskoj (Marina Oreb), o Prostornom planiranju u Sloveniji - između teorije i prakse (Alma Zvodnik Lamovšek), te o argumentima Za i protiv državnog prostornog planiranja - na primjeru sistema planiranja u Austriji (Gerhard Fitinghof - Gerhard Vittinghoff). I dok čekamo da dame i gospoda iz IKCG postave snimak na Internet - sva tri predavanja, molim vas - konstatovao bih, sa žaljenjem, da je izostala usporedba stanja u oblasti planiranja prostora u pomenutim državama, članicama EU - i u našoj državi - koja, naravno, teži ka punopravnom članstvu u EU. Nije na meni da se bavim usporedbama te vrste - ali bih ipak bio vrlo sklon da ustvrdim, na osnovu brojnih slučajeva kojima sam se bavio baš na ovom mjestu, da smo daleko i predaleko od standarda EU kad je riječ o planiranju i uređenju prostora.
OK, nije na njima da iniciraju dijalog - zašto bi oni komplikovali, kad ne moraju - nego je na nama da im damo do znanja - nekako, ne znam kako - da nam je stalo - da želimo i mi da se uključimo u procese donošenja odluka koje tiču svih nas - odnosno našeg prostora. Toliko za danas - nastavak u nekom od narednih brojeva, nakon avgustovske pauze...
Bonus video:
