Od svih italo-američkih film-mejkera, Abel Ferrara je najmanje vizuelno ‘raskošan’, najmanje zainteresovan za piktoralnu samodovoljnost, najmanje sklon baroknim partijama koje trebaju da donesu auteursku potvrdu. Razlog leži u režiserovom doživljaju svijeta, koji je ostavljao malo ili nimalo prostora za kompromis, kako na čisto reprezentacijskom tako i na poetičkom planu: suviše je tame u njemu, suviše je on ogrezao u krivici i beznađu, da bi Ferrara grandilokventnim strategijama pokušao da ga falsifikuje i prikrije. Kontroverzna postavka: sa grijehom nema kompromisa.
Za kreatora Bad Lieutenant (Zli poručnik, 1992), svrha sedme umjetnosti nije da nas rastereti, već baš suprotno, da nas i duhovno i tjelesno optereti našom egzistencijalnom situacijom. A ako ljepote ipak ima u njegovim filmovima, ona u tamnoplavim tonovima izrasta iz očajanja i raspadanja. U svom prvom dugometražnom filmu, The Driller Killer (Ubica sa bušilicom, 1979) Ferrara igra neuspješnog njujorškog slikara. Gonjen edipalnom krivicom i dodatno destabilisan bučnom pank grupom iz susjedstva, on ubija klošare sa bušilicom. Kratka fabularna osnova je već na početku omogućila režiseru da snažno markira teritoriju urbane paranoje i košmarne egzistencije koju će u daljem periodu sve temeljnije istraživati.
Možda najupečatljivija poenta u The Driller Killer je da ni pop ni visoka kultura ne mogu da oplemene i spasu glavnog junaka i on strmoglavo pada u destruktivno ludilo. U svakom slučaju, njegov debi će Ferraru promovisati kao autora koji se na relevantan način bavi tjeskobnim i neprijatnim pričama-alegorijama, kako na nivou prosedea (‘nedotjerana’ stilizacija povećava realistički efekt), tako i kada je riječ o značenjskoj dimenziji (u rasponu od satirične kritike njujorške art scene do zanimljive obrade horor motiva). Uspjeh već kultnog prvijenca, režiseru omogućava da svoj sljedeći projekt, Ms.45 (Gospođica.45, 1981), realizuje u tehnički mnogo boljim uslovima, ali kada su kontroverzne teme u pitanju Ferrara nije odustao od svog grubog i uznemirujuće direktnog pristupa. Ako je nasilje u The Driller Killer bilo odlika psihotičnog muškarca, u fascinantnom, impresivno ambivalentnom Ms.45 režiser odlučuje da violentnu tematiku i motivski i rodno dodatno zaoštri, čime je stvorio jedno od ključnih ostvarenja u rape-revenge podžanru.
Nijema Thana (Zoë Tamerlis) - ženski strana Thanatosa - biva prvo na putu silovana, a onda i u vlastitom stanu. Iskoristivši nepažnju silovatelja, ona ga ubije. Od tada, Thana počinje da ubija pištoljem i muškarce koji joj ne predstavljaju prijetnju.
Ms.45 se kreće na ponekad nerazlučivoj granicu između pravedne osvete i neopravdanog zločina, između reaktivnog i aktivnog ubistva, odbrane i napada. Istovremeno, Ferrarin izuzetni film pokušava da mimetički artikuliše, preko nijeme a djelatne figure, figure koja se predstavlja kao žrtva ali i zločinac, ženski bijes, ali i kroz maltene fantazijsku vizuru mušku mazohističku estetiku.
Ispravni i pošteni policajci, u principu, nisu mnogo intrigirali filmske stvaraoce. Policajac kao oličenje autoriteta, kao otjelotvorenje, neposredna obznana Zakona, u sedmoj umjetnosti je prevashodno interesantan kao lik koji je na granici ili je već prešao preko nje, kao etički dubiozna persona, kao onaj koji vrši čin transgresije i tako omogućava da se film semantički kompleksnije uobliči nego što bi to bio slučaj kada bi se zadržala crno-bijela perspektiva, kada bi se dosljedno ispoštovala manihejska podjela u narativima koji se bave zločinom i njegovim kažnjavanjem.
Gotovo da nema nijedne negativnosti protiv koje bi nominalno trebao da se bori a da je sam ne posjeduje Poručnik (Harvey Keitel), glavni junak najkompletnijeg Ferrarinog filma, Bad Lieutenant: on je korumpiran, nasilnik, seksualni prestupnik, narkoman, kockar. U religioznoj terminologiji Poručnik je personalizacija poroka, grijeha koji ga tjera iz jedne u drugu grešku: čini se da za njega nema i ne može biti iskupljenja, i on tone sve dublje i dublje. No, u radikalnoj vizuri, tek onaj ko je izvan nade stupa na put izbavljenja: Poručnik dobija zadatak da otkrije ko su bili počinioci silovanja jedne časne sestre. Suočen sa odbijanjem sestre da identifikuje zločince zbog toga što im je ona već oprostila to neoprostivo djelo, Poručnik postepeno upoznaje da je i u ovakvom mračnom svijetu moguće, štoviše da je djelatno hrišćansko milosrđe.
Bad Lieutenant svjedoči da put spasenja nema logičku putanju, da on prevazilazi razumsku elaboraciju, da je on paradoksalan u razdvajanju denotativne pravde i konotativne pravednosti, jer je utemeljen na bez-razložnoj sveobuhvatnosti ljubavi: iako zna da će ga to nužno voditi smrti, Poručnik se ne trudi da pomogne sebi, već omogućava krivcima, silovateljima da otpočnu drugi život. Na kraju autentičnog etičkog čina stoji žrtva.
Još jedna Ferrarina religiozna parabola nakon Bad Lieutenant, The Addiction (Zavisnost, 1995) vampire sagledava kao oblik negativne transcendencije što je izuzetno plodna startna pozicija za opsesivno režiserovo etičko razmatranje problematike zla.
Lili Taylor igra studenticu filozofije koju ugrize vampirica (Annabella Sciorra). Ionako pesimistička vizura kroz koju Ferrara pripovjeda svoju priču (nevezano samo za upotrebu crno-bijele fotografije), tada poprima još depresivniju intonaciju: pritiskajuća atmosfera koju posjeduje The Addiction nije posljedica samo autentičnog oslikavanja urbane propasti u Njujorku, već i sve dubljeg uranjanja junakinje u prostor u kojem se dijabolično prepliću moć, zavođenje, znanje i bol.
No, u Ferrarinoj katoličkoj interpretaciji, tek čovjek koji je dosegao samo egzistencijalno dno, spreman je za - ovu običnu frazu treba uzeti doslovno - podizanje iz mrtvih. Na proslavi povodom diplomiranja, junakinja inicira i sudjeluje u masovnom krvopliću. Smještaju je u bolnicu, i pred smrt katolički sveštenik joj daje - uz njene riječi: Amen - posljednju pričest.
Za Ferraru eksploataciona kinematografije pruža, zapravo, izvanredan analitički prostor za razmatranje fundamentalnih moralnih implikacija današnjeg ljudskog stanja, za brutalno oslikavanje očaja, raznih vrsta anksioznosti, neuspjele komunikacije, sveprožimajuće hladnoće.
Bilo da snima gangsterske ili horor filmove, Ferrarina vizija ostaje dosljedno mračna, ali to ne znači da - uz pomoć religioznog slikovlja - nije dostupna bolna katarza, a u izuzetnim okolnostima i iskupljenje. Istina, kako dokazuju Bad Lieutenant i The Addiction, čin iskupljenja za Ferraru je neraskidivo vezan sa smrću: kontaminacija zlom je tolika da izlazak neminovno znači - povući krajnji potez, odlučiti se za potpuno poricanje materijalnog radi razrješenja u spiritualnoj sferi.
Ma koliko ih prekrivao nasilnom ikonografijom i ambijentom droge, seksa i zločina, Ferrrarini filmovi su, slično kao i Schrederovi, svojevrsne puritanske fantazije, dramatizacije uvida o vladavini dubokog grijeha i krhkim šansama za spasenje.
Bonus video:
